Dubrovačka kazališna scena bogatija je za jedno mlado, autentično glumačko ime. Paula Japunčić, svježa diplomantica glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu, odlučila je svoj put zaokružiti tamo gdje je sve počelo – u rodnom Dubrovniku. Njezina diplomska monodrama “Slučaj Lorne O. ilitiga Mala iz grada” oduševila je domaću publiku i dokazala kako se tradicija i suvremeni autorski izričaj mogu savršeno stopiti na kazališnim daskama. Kroz formu kabaretske trilogije, Paula je oživjela dubrovačke kundurice, kultne Paljetkove retke, ali i ogolila vlastite priče o muško – ženskim odnosima, ostavljajući srce na sceni pred onima koji je najbolje znaju. Razgovarali smo s Paulom o emocijama nakon premijere, glumačkom sazrijevanju i njezinoj neraskidnoj vezi s Gradom.
Kakav je osjećaj bio stati pred dubrovačku publiku u Kazalištu Marina Držića s projektom koji ujedno nosi težinu Vašeg diplomskog ispita? Je li trema bila veća zbog stručne komisije ili zbog sugrađana u publici?
Trema je bila podjednako velika i pred komisijom na Akademiji i pred dubrovačkom publikom. I vjerujem da će ta pozitivna trema uvijek postojati, upravo zato što mi je do ove predstave iznimno stalo. Željela sam da bude na razini svega što sam kroz ovih pet godina učila i svega što sam u nju uložila. Ali doma je ipak uvijek najteže. Rekla bih da Dubrovnik u predstavi nije samo mjesto radnje. On je jedan od glavnih likova predstave. To je grad u kojem sam odrasla i koji me oblikovao, grad koji volim, ali s kojim ponekad imam i složeniji odnos. Mislim da svi imamo takva mjesta – mjesta kojima pripadamo, ali od kojih ponekad pokušavamo pobjeći. Što sam više radila predstavu, to sam više shvaćala da je Dubrovnik dio mene i da ću mu se uvijek vraćati bez obzira gdje bila. Iz tog razloga mi je posebno drago što sam imala priliku predstavu igrati i doma. Kada danas pogledam unatrag, imam osjećaj da je ona počela nastajati puno prije posljednje godine Akademije – još onda kada se jedna četrnaestogodišnja djevojčica prvi put zaljubila u kazalište u Studentskom teatru Lero. Zato mi je povratak u Dubrovnik s predstavom kojom završavam Akademiju bio posebno emotivan. Nekako mi se čini da se zatvorio jedan važan krug.
Vaša predstava funkcionira kao emotivni kolaž i trilogija. Kako ste došli na ideju da spajanja tekstova klasika poput Milišića, Mojaša i Paljetka s vlastitim, autorskim zapisima?
Zapravo, nisam krenula s idejom da napravim kolaž različitih autora i vlastitih tekstova. Tijekom rada polako sam shvatila da me svi ti tekstovi vode prema istim pitanjima – pitanju pripadanja, ljubavi i identiteta. Milišić, Mojaš i Paljetak za mene nisu samo veliki dubrovački autori, nego ljudi čiji jezik i senzibilitet nose nešto dubrovačko što duboko osjećam svojim. Posebno sam zahvalna dundu Davoru Mojašu koji mi je puno pomogao u prikupljanju materijala za tekst. Zanimljivo je da osobni, završni dio predstave u početku uopće nisam htjela uvrstiti u predstavu, ali profesor Goran Golovko i profesorica Almira Osmanović poticali su me da se ne zaustavim samo na likovima i tekstovima drugih autora, nego da pokušam pronaći i vlastiti glas. Upravo zahvaljujući njima taj posljednji, možda i najosobniji dio predstave je zaživio. Na kraju se čini da svi ti glasovi – Milišićev, Mojašev, Paljetkov i moj – zapravo vode isti razgovor. Razgovor o gradu, o ljudima, o ljubavi i o potrebi da čovjek pronađe svoje mjesto. Zato mi se čini da predstava nije nastala spajanjem različitih tekstova, nego da su se oni nekako prirodno susreli. Možda se na prvi pogled čini da su to različiti svjetovi, ali meni se čini da svi oni, svatko na svoj način, nose isti dubrovački nerv koji ih povezuje.
U drugom dijelu predstave izvodite originalnu Paljetkovu monodramu koju je osamdesetih godina igrala legendarna Doris Šarić Kukuljica. Koliko je to za Vas bio glumački izazov i jeste li osjećali odgovornost prema toj glumačkoj baštini?
Naravno da sam osjećala veliku odgovornost igrati komad nakon tako izvrsne glumice. Doris Šarić Kukuljica zasigurno je ostavila dubok trag i svjesna sam da je riječ o predstavi koja ima svoju povijest. Međutim, rekla bih da sam pokušala pronaći svoju Lornu i svoj odnos prema toj ženi. Upravo mi je to bilo najvažnije – ostati vjerna tekstu i njegovoj emociji, ali istovremeno stvoriti vlastiti glumački put. Pokušala sam tekst približiti sebi, ali ne izgubiti taj dubrovački duh — tu ironiju i to da se puno toga kaže između redaka. Jer kod nas se, u Gradu, kako svi znamo, nikad ništa ne kaže do kraja, ali se sve zna. To mi je možda bilo i najzanimljivije igrati.
Prvi dio predstave bavi se motivom “dubrovačkih kundurica”. Koliko je taj mentalitet i specifičan lokalni humor i danas živ unutar zidina te kako ga mlađe generacije prepoznaju?
Mislim da je dubrovački humor još uvijek vrlo živ. Možda se vremena mijenjaju, ali taj specifični način gledanja na svijet, ironija, duhovitost i sposobnost da se i najteže stvari kažu kroz humor i dalje su prisutni. Mlađe generacije možda ga izražavaju na drugačiji način, ali prepoznaju ga. Upravo je taj humor dio identiteta grada i nešto što Dubrovnik čini posebnim. Zato mi je bilo važno da prvi dio predstave nosi i taj duh.
Monodrama je glumački najzahtjevnija forma jer ste potpuno sami na sceni. Kako je izgledao proces rada s mentorom Goranom Golovkom i suradnicama za govor i pokret na oblikovanju lika Lorne O.?
Monodrama je istovremeno i velika sloboda i velika odgovornost. Imala sam veliku sreću da sam tijekom studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu bila okružena profesorima od kojih sam mogla učiti ne samo o glumi nego i o odgovornosti prema kazalištu i prema sebi. Mentor, profesor Goran Golovko dao mi je veliko povjerenje i stalno me vraćao pitanju zašto nešto radim na sceni. Nikada nije tražio laka rješenja ni vanjske efekte, nego me učio da tražim istinu i unutarnju logiku svakog glumačkog izbora. Na tome sam mu beskrajno zahvalna. Profesorica Almira Osmanović mi je otvorila jedan potpuno novi pogled na glumu. Naučila me koliko tijelo zna i prije nego što ga razum uspije objasniti. Kroz rad s njom shvatila sam da emocija ne nastaje samo iz riječi nego iz pokreta, ritma i prisutnosti. Njezina predanost, znanje i način rada za mene su bili iznimno inspirativni i osjećam veliku zahvalnost što sam imala priliku učiti od tako velike umjetnice. Mislim da mi je upravo rad s njom donio jednu novu slobodu u glumačkom promišljanju. Profesorica Bruna Bebić bila je važna suradnica za scenski govor i pomogla mi je da još dublje razumijem odgovornost riječi i važnost govora u glumačkom procesu. Zahvalna sam joj na strpljenju, podršci i svim savjetima tijekom rada.
U završnom dijelu predstave progovorate o osobnim pričama na temu muško-ženskih odnosa. Koliko je hrabrosti bilo potrebno za takvo potpuno emotivno ogoljenje pred ljudima s kojima ste odrasli?
Vjerojatno više nego što sam bila svjesna tijekom rada. Bilo mi je važno da taj dio ne bude ispovijed u doslovnom smislu, nego pokušaj da možda neka pitanja koja su me pratila tijekom studija i privatno prevedem u kazališni jezik. Nisam željela da to bude priča samo o meni. Više me zanimalo mogu li kroz osobnu priču otvoriti prostor u kojem će se i drugi prepoznati. Mislim da kazalište postaje najljepše upravo onda kada priče prestanu biti samo naše i postanu prostor susreta s publikom.
Izjavili ste da ste s likom Lorne zapravo upisali akademiju, a sada s njom zatvarate studentski krug. Možete li nam otkriti kako je Lorna evoluirala kroz godine Vašeg studiranja u Splitu?
Tako je. Lorna me prati od samog prijemnog ispita. Tada je možda nisam do kraja razumjela, više sam je osjećala. Kroz ove godine sam joj se stalno vraćala i tek sad imam osjećaj da sam je stvarno shvatila. Kao da sam morala odrasti da bih je mogla izgovoriti kako treba. Ona je dosta kontradiktorno lice — s jedne strane jako svjesna sebe, a s druge potpuno izgubljena. Danas me kod nje najviše diraju njezina upornost, ranjivost i činjenica da unatoč svim razočaranjima ne odustaje od ljubavi i vjere u ljude. Možda se upravo zato i moj odnos prema njoj mijenjao kako sam se i sama mijenjala tijekom studija. Nekako mi je lijepo da sam s Lornom došla na Akademiju, a da se upravo s njom od nje i opraštam. Kao da smo obje u međuvremenu odrasle.
Nakon iznimno uspješne premijere i povratka predstave na Veliku scenu, kakvi su planovi za “Malu iz Grada”? Planirate li ovu dubrovačku priču predstaviti i publici izvan rodnog grada?
Predstava je nakon ispitne izvedbe već imala dodatne izvedbe u Splitu, u Gradskom kazalištu lutaka te u Zagrebu u ITD-u. Naravno, voljela bih da predstava nastavi živjeti i izvan Dubrovnika, ali i u Dubrovniku. Iako je snažno vezana uz grad i njegov identitet, vjerujem da pitanja kojima se bavi pripadaju svima. Govori o ljubavi, pripadanju, identitetu i potrebi da budemo prihvaćeni, a to su teme koje razumijemo bez obzira odakle dolazimo. Bilo bi mi jako drago da „Mala iz Grada“ pronađe put i do neke nove publike, ali prije svega željela bih da nastavi živjeti i razvijati se. Vjerujem da je upravo to najljepša sudbina jedne predstave.
