Potpuna je, ali svejedno vrlo zanimljiva slučajnost da je u tjednu u kojem nezanemariva manjina Zemljana obilježava posljednju avanturu svojeg omiljenog literarnog zombija, jedan drugi nešto manje poznati zombi zasjeo na vrhove svjetskih glazbenih top lista. Robert Cummings, narodnim masama poznat kao ROB ZOMBIE tako je svojim sedmim solo albumom ‘The Lunar Injection Kool Aid Eclipse Conspiracy’ nastavio svoju nevjerojatnu seriju uspjeha – svih sedam albuma plasiralo se na top liste 10 najprodavanijih albuma, intrigantan uspjeh u stoljeću u kojem rock i metal albumi iznimno rijetko dospijevaju u tu situaciju.
Ukoliko ste već fan Rob Zombieja, tada ovaj album ne predstavlja ništa neočekivano, i dalje je to izvrsna mješavina industrijskog metala umotanog u svoj osebujni ‘horror schlock’ stil s nizom audio samplova iz nepresušne arhive crno-bijelih horror filmova i dugometražne naslove pjesama kao što su ‘18th Century Cannibals, Excitable Morlocks and a One-Way Ticket on the Ghost Train’, ‘The Eternal Struggles of the Howling Man’ i ‘The Triumph of King Freak (A Crypt of Preservation and Superstition)’. A veliki propust bio bi ne spomenuti najbolju stvari na albumu ‘The Satanic Rites of Blacula’, makar naslov bio potpuno obuzdano jednostavan.
No, svaki put kad Rob Zombie izda novi album za mene predstavlja motivaciju za povratak u davnu prošlost kad je kao frontman grupe snimio neke od najboljih albuma u povijesti glazbe. Zajedno sa basisticom Sean Yseult, gitaristom Jay Yuengerom i rotirajućom platformom lako zamjenjivih bubnjara, Rob osniva grupu WHITE ZOMBIE (i sebi prišiva isto pseudonimno prezime). Nakon kratkog eksperimentiranja s noiseom, ekipa otkriva industrijski groove metal i preuzima sad već legendarni pristup pjesmama kroz kirurški precizno sempliranje audio isječaka iz horror filmova. Prva dva albuma ‘Soul-Crusher’ i ‘Make Them Die Slowly’ prolaze relativno nezapaženo izvan duboke njujorške underground scene, no njihova kvaliteta i nezaboravni nastupi uživo privlače pažnju Davida Geffena koji je svojom diskografskom kućom na vrhove top lista lansirao Guns’n’Roses, Sonic Youth i Nirvanu, kao i bio zaslužan za revitalizaciju karijera Aerosmitha i Whitesnakea. Njihov treći album ‘La Sexorcisto: Devil Music Vol.1’ izlazi 1992. i postaje instant hit, MTV od jutra do mraka vrti spotove za ‘Thunder Kiss ‘65’ i ‘Black Sunshine’, band kreće na turneje s Panterom, Anthraxom i Danzigom i postaje omiljeni band Beavisa i Buttheada.
Ovaj album je ujedno i jedini čiji sam CDkupio čak tri puta jer su se prva dva u potpunosti izlizala od konstantnog preslušavanja, a osim navedenih singlica pjesme ‘Soul-Crusher’, ‘I Am Legend’ i ‘Spiderbaby’ i danas ostaju obvezno štivo heavy-metal lektire.
Nakon zasluženih platinastih priznanja, bandu se pridružuje bubnjar Joey Tempesta (Exodus, Testament) i uskoro izdaju svoj četvrti album ‘Astro-Creep: 2000’, njihovu najuspješniju i najprodavaniju kreaciju koja kvalitetom nije nimalo zaostajala za ‘La Sexorcistom’, sa hitovima ‘Super Charger Heaven’, ‘Electric Head’ i ‘More Human Than Human’.
Malo zatim izdaju i ‘Supersexy Swingin’ Sounds’, album s remixima Astro- Creepa od strane poznatih umjetnika kao P.M. Dawn i The Dust Brothers, a vrlo brzo nakon toga band se raspada na vrhuncu svoje karijere nakon što je Rob Zombie odlučio nastaviti svoju glazbenu karijeru u solo varijanti (uz pomoć bubnjara Tempeste). Njegov prvi solo album ‘Hellbilly Deluxe’ također postaje veliki kreativni i komercijalni hit, nastavljajući s horror temama u pjesmama ‘Dragula’, ‘Living Dead Girl’ i ‘Superbeast’.
Rob Zombie također je i cijenjeni filmski režiser, najpoznatiji po remakeovima Carpenterovog ‘Halloweena’ (drugi dio mu stvarno nije trebao, ali što je tu je) i filmskom serijalu ‘Firefly’ u kojem u filmovima ‘House of 1000 Corpses’, ‘The Devil’s Rejects’ i ‘0’ koji prati zlodjela psihopatske obitelji Firefly.
Rob se već puna tri desetljeća nalazi u samom vrhu liste kreativnih umjetnika i preostaje samo još pričekati trenutak u kojem će jednog dana postati i najpoznatiji bijeli zombi u povijesti zapadne kulture.
Foto: robzombie.com, Geffen Records