Aktualno

Don Frano Čivljak: Poziv se rađa u obitelji, a roditelji usađuju sjeme vjere u djecu

Don Frano Čivljak, svećenik i misionar, postao je župni­kom u katedralnoj župi sv. Nikole u gradu Lezhë na sjeverozapadu Alba­nije. Rođeni Dubrovčanin od 2005. godine djeluje u ovoj zemlji, navješću­jući evanđelje i radosnu vijest ljudima. U Albaniju je stigao kao mladić, sa svo­jih dvadeset godina. Tada je djelovao kao bogoslov, da bi se u 2013. godini zaredio.
— Djelujem u jednoj stvarnosti koja se u katoličkoj crkvi zove Neokateku­menski put. Kad sam započeo svoj sve­ćenički put, postavljeno nam je pitanje: ‘Jeste li spremni ići bilo gdje u svijetu?’. Mene je tada ‘dopala’ – Albanija. Tu sam skoro pola svoga života i mogu reći da sam se naviknuo. Osjećam se kao doma, ljudi su dobri, bliski i gosto­ljubivi te se s njima može normalno komunicirati. Vidim se tu – rekao je don Frano.

‘Dobro pamtim taj datum’
Inače, više od 80 posto stanovnika u Lezhëu su katolici.
— To je veliki broj s obzirom da su Albanci najvećim dijelom pripadnici islamske vjere. Cijela Albanija ima oko
20 posto kršćana, od čega je 10 posto katolika, a 10 posto je pravoslavaca koji su većinom na jugu. Što se tiče međureligijskog dijaloga, on postoji i jako je dobar, što je rekao i papa Fra20 posto kršćana, od čega je 10 posto njo – dodao je. Lezhë se inače nalazi nedaleko od Skadra i Tirane, glavnog grada kojeg je prije dvije godine pogo­dio jaki potres. ­
— Bio je to 26. studenog 2019. godine. Dobro pamtim taj datum. Nikad nisam nešto takvo doživio. Pristiglo je dosta pomoći iz cijelog svijeta. Nije bilo lako, posebno u nekim dijelovima Albanije koji su bili jako uništeni. Dosta je ljudi ostalo bez svojih domova. S druge strane, tu je bio prisutan i psihološki aspekt. Tijekom idućih mjesec dana, budio bih se svaku noć, a svaka trešnja budila je strah – kazao je. Kao i cijeli svijet, pandemija koronavirusa ‘pogo­dila’ je i Albaniju. Epidemiološka situ­acija u njegovom gradu je, kako kaže, dobra te nema puno ljudi u bolnicama.
— Nije na snazi puno mjera, no postoji policijski sat koji traje od 23 sata do 6 sati ujutro.

‘Izazovi za državu, ali i za crkvu’
Kao što je i naveo, kao svećeniku mu je glavno poslanje približiti ljude Isusu Kristu, ne samo svojim riječima, već i svojim životom. Uz to, dio njegova poslanja je služenje putem darivanja i pomaganje potrebitima. Nedavno se pismom obratio dubrovačkom Cari­tasu za pomoć stanovnicima grada Lezhë. Nije trebalo puno da se svi ljudi dobrog srca, posebno osnovnoškolci, uključe u akciju. Šleper s čak 24 palete hrane i higijenskih potrepština stigao je sredinom studenog u Albaniju.
— Zahvalan sam Caritasu i svima koji su pomogli, posebno osnovnoškol­cima. Imamo cijelu sobu punu hrane. Pitao sam posebno za pelene za odra­sle jer imamo dosta starijih i onih mla­đih bolesnih koji su u potrebi. Odlučili smo sve podijeliti tijekom blagdana. Siromaštvo je itekako prisutno u Alba­niji. Često je velika potreba za hranom kao i za nekim osnovnim stvarima. Crkva kao uvijek djeluje karitativno i ne pita za vjeru i ne pomaže samo vjer­nicima, nego svima koji su u potrebi. Susrećem se sa situacijama gdje ljudi svaki dan dolaze u crkvu i traže pomoć. Nedavno je došao čovjek u četrdesetim godinama, plačući te je tražio posao – dodao je. Upravo u Albaniji postoji veliki problem emigracije. Navodi da dosta stanovnika, posebno mladih, napušta zemlju jer se teško pronalazi posao.
— To su izazovi za državu, ali i za crkvu – naglašava. No, unatrag 16 godina, koliko don Frano djeluje u Albaniji, došlo je do određenih pomaka.
— Vide se velike razlike u državi koja je trenutno u traniziciji. Kad sam došao, iz Lezhëa do aerodroma mi je trebalo dva sata. Sada je potrebno 40 minuta. Ceste su puno bolje. Što se tiče standarda, sigurno je viši i druk­čija je situacija nego što je bila prije. No, treba i dalje raditi na poboljšanju standarda koji je i dalje daleko od stan­darda Hrvatske, kao i Europske unije. Korupcija je veliki problem – istaknuo je don Frano. Prisjeća se s nama da mu je na počecima života u Albaniji, jezik bio veliki problem.
— Nisam znao jezik, iako vučem kori­jene s Kosova, odakle potječe moj otac.

‘Jako volim more’
Nedostaje mu Grad, kao i obitelj. Ljeto je vrijeme kada dolazi u Dubrovnik kako bi se odmorio.
— Jako volim more, kupanje i vaterpolo. Inače sam igrao u mlađim kategorijama Juga, u generaciji Bušlje i Dobuda. Nekad me uhvati nostalgija za Gradom, ali nisam daleko – zaklju­čio je don Frano.


U CRKVI OD DJETINJSTVA
Upisao građevinu pa dobio poziv
— Već sam kao dijete bio prisutan u Crkvi, u svojoj župi Sv. Mihajla, bio sam i ministrant. U Crkvi sam poslije preko Neokatekumenskog Puta doživio i osobni susret s Isusom Kristom. Kroz slušanje riječi, navještaja Božje ljubavi, preko zajedništva s braćom i boljeg upoznavanja Krista i Crkve, počeo sam i razmišljati o pozivu. U tome su mi puno pomogli susreti mladih s Papom. Bog mi je govorio preko tih susreta. Nije sve išlo po loju, nego – malo pomalo. Počeo sam ići na susrete za mladiće koji osjećaju pozive sve do 2005. godine. Inače, bio sam počeo studirati građevinu u Zagrebu. No, nakon dvije godine sam odustao jer sam vidio da me Bog poziva i ispalo je dobro (smijeh). Moja je obitelj bila zadovoljna, kao i svi ostali. Smatram da je u cijelom tom procesu bitna obi­telj. Poziv se rađa u obitelji, a roditelji su ti koji usađuju sjeme vjere u djecu – rekao je don Frano.

Pročitajte još

Mons. Roko Glasnović: ‘Ako istinski nasljedujemo Kristov put i našega Parca, bit ćemo svi Vlahovi ljudi’

Dulist

Srijedom se čita DuList!

Dulist

DOZNAJEMO Mato Franković zatražio novo rješenje za antenu na Lopudu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija