Jednoglasnom odlukom prosudbenih žirija za dramu i glazbu nagrade Orlando na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama, za poseban, velik i neprocjenjiv doprinos ovom Festivalu Grand Prix Orlandom, nagrađen je jučer veliki Joško Juvančić, ‘kazališna duša ovoga Grada, redatelj, profesor i dragi nam prijatelj’ kako je zapisao žiri.
Orlando je otišao večeras i u ruke sjajnog dum Marina, Ozrena Grabarića te izvrsnom Kvartetu gitara kojeg čine Zoran Dukić, Petrit Çeku, Tvrtko Sarić i Maroje Brčić.
Dodjelama Orlanda započelo je svečano zatvaranje Igara, a u nastavku pročitajte i obrazloženja žirija za nagrade.
Grabarićevom glumom počinju izvirati sve složenija i sadržajnija Držićeva lica
Nakon što je odgledao sve predstave dramskog programa 68. Dubrovačkih ljetnih igara Ocjenjivački sud Nagrade Orlando u sastavu: Željka Turčinović – predsjednica, te Petra Jelača i Davor Mojaš – članovi, jednoglasno je odlučio dodijeliti Nagradu Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu Igara, Ozrenu Grabariću, za mnogobrojne glumačke uloge u predstavi Marin Držić – Viktorija od neprijatelja u režiji Ivice Boban i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, premijerno prikazanoj 20. kolovoza 2017. u Parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
Autor dramaturškog koncepta Hrvoje Ivanković i redateljica Ivica Boban u Ozrenu Grabariću su, kao i u svim ostalim članovima razigranog ansambla, imali inspirativane i kreativne sugovornike i sljedbenike, a njihov je dramaturško-redateljski koncept našao vrsnog interpretatora i posvećenog glumca u njemu koji je predvodio histrionsku avanturu kao Držić ali i kao empatijski zrcalni odraz njegovih dramskih likova. Unutar timskog rada prožetog ludizmom Vidrine kazališne družine, stvorena je galerija mnogih izvrsnih likova, a mladi glumci, još uvijek studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu uz nekoliko dokazanih držićevskih protagonista, virtuozno su ih interpretirali. One najbitnije pripale su glavi družine, Marinu Držiću, odnosno Ozrenu Grabariću.
Gradaciju lika Marina Držića, Grabarić je profinjeno vodio te dinamizirao tempo predstave: od čovjeka koji promatra svoje sugrađane, sluti komediole i traži kazališni oblik do onoga koji postaje revoltiran stvarnošću svijeta i svoga Grada te počinje djelovati sve slojevitije i subverzivnije, a time i sve opasnije, bitnije, esencijalnije za kazalište.
Grabarić virtuoznošću velikog i nadahnutog glumca u širokom rasponu različitih likova interpretira njihove karakterne osobine, ekvilibrira između zahtjevnog dubrovačkog govora i preobrazbe u Držićeva lica te postiže vrhunac glumačkog umijeća pred kojim zastaje dah.
Grabarićevom glumom počinju izvirati sve složenija i sadržajnija Držićeva lica, njihov usud i virtuoznost unutranjih preobrazbi kao i zapanjujuća sposobnost izmjenjivanja zahtjevnih držićevskih uloga – on je i Pomet (sa čak tri amblematska monologa!), Skup, Negromant Dugi Nos, Stanac, a u svakoj donosi novu, drugačiju i zaokruženu interpretaciju, uz izvrsno savladan Držićev jezik. Njegove interpretacije u predstavi Marin Držić – Viktorija od neprijatelja bez sumnje su obogatile dosadašnji niz važnih glumačkih kreacija Držićevih likova u bogatoj kronologiji teatra Igara, te stoga smatramo da je Ozren Grabarić višestruko zaslužio ovogodišnju nagradu Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu.
Od prve do zadnje note fantastičan koncert
Ovogodišnji glazbeni program 68. Dubrovačkih ljetnih igara, bio je bogat i solidan, činilo se da će Ocjenjivački sud glazbenog dijela nagrade Orlando Hrvatske radiotelevizije, u sastavu Dubravka Tomšič Srebotnjak, Marija Grazio i Frano Đurović imati težak zadatak odabrati ono najbolje. No jednoglasno i zapravo u kratkom vremenu odlučeno je da nagradu Orlando dobiva Kvartet gitara – Zoran Dukić, Petrit Çeku, Tvrtko Sarić i Maroje Brčić.
Koncert Kvarteta gitara održanog 30. srpnja u Kneževu dvoru – u sastavu Zoran Dukić, Petrit Çeku, Tvrtko Sarić i Maroje Brčić – je doista zabljesnuo na programu ovogodišnjih Igara. Od prve do zadnje note koncert je bio fantastičan, dojmljiv, uvjerljiv, s odlično složenim programom i konceptom. Izvedba je bila na trenutke strastvena, na trenutke robusna i snažna, zaigrana, na trenutke izrazito nježna a na trenutke čak i vrlo duhovita. Četvorica izvrsnih gitarista pokazali su, osim sjajne tehnike, umijeće vrhunskog zajedničkog muziciranja a opet je svatko unio ponešto svoje osobnosti. Imali su zavidno velik dinamički raspon ali posebno širok i doista bogat raspon boja zvuka. Vidjelo se da su istinski uživali u izvedbi kao i publika koja ih je pratila u jednom dahu.
Ocjenjivački sud glazbenog dijela nagrade Orlando je također obratio pozornost na hvalevrijedan projekt – izvedbu opere Orlando Georga Friedricha Händela na otoku Lokrumu. Sve je bilo na zavidnoj razini i bilo bi lijepo ubuduće na programu Igara imati još pokoji sličan projekt.
Evo što su zapisali o velikom Jupi:
Juvančićevo istraživanje dubrovačke ambijentalnosti
Krenete li ispisivati teatrografiju njegovih predstava, shvatite da je većina amblematskih predstava Igara upravo njegovo redateljsko djelo. Za razumijevanje Juvančićeva opusa, važno je citirati jednu misao iz monografije Hrvoja Ivanovića Joško Juvančić Jupa.
‘Dubrovnik i Gavella dva su kamena temeljca u formiranju Juvančićevog kazališnog habitusa; ono što mu je Dubrovnik dao po pitanju mentaliteta, osjećaja života i odnosa prema tradiciji, Gavella mu je osvijestio kao polazišta umjetničkog stvaranja, učeći ga pri tom zanatu i uvodeći ga – na velika vrata – u zavodljivi svijet kazališta. Stoga ga i naziva svojim duhovnim i kazališnim ocem.’ Da je tome tako potvrđuju njegovi redateljski počeci na Igrama. Prvu predstavu na Igrama napravio je 1962., Molierovu Školu za žene u Kneževu dvoru, zatim Držićevu Grižulu 1967. i gle podudarnosti – povodom obilježavanja 400 obljetnice smrti Marina Držića. Slijede Ljubovnici 1969., Plakir iliti Grižula 1973. na Gradcu, zatim kontravezni, kako ga je kritika nazvala „nordijski i mračni“ Dundo Maroje iz 1974. te antologijska predstava Vojnovićeve Dubrovačke trilogije 1979. u dvorcu Skočibuha na Boninovu za koju je dobio nagradu Vladimir Nazor.
Nakon šestogodišnje stanke, režira Ecce homo na tvrđavi sv Ivana okupivši veliki ansambl pretežno studenata Akademije i po prvi puta nagrada Orlando dodijeljena je predstavi a ne pojedincu, a 1990. pred zlokobno ratno vrijeme za Dubrovnik i Hrvatsku režira predstavu Kako bratja prodaše Jozefa. Zajednički nazivnik spomenutih predstava je Juvančićevo istraživanje dubrovačke ambijentalnosti, njegovanje dubrovačke dramske baštine te povratak sakralnim komponentama baštinskog teatra.
Usporedo s režiranjem, Juvančić se prihvaća umjetničkog kreiranja repertoara, prvo kao pomoćnik direktora Dramskog programa Marijana Matkovića davnih sedamdesetih, da bi kasnije u različitim ulogama( kao ravnatelj Dramskog programa, predsjednik Umjetničkog vijeća) izravno i neizravno sudjelovao u umjetničkom profiliranju Dramskog programa Igara gotovo trideset godina.
Posebna zasluga Joška Juvančića bila je poslijeratna borba za kontinuitet Festivala zajedno s pokojnim Tomom Vlahutinom kada sudjeluje u organizaciji manifestacije Umjetnici Dubrovniku i simboličkom otvaranju Igara paljenjem svijeća na Stradunu 1992 da bi sljedeće godine preuzeo vođenje dramskog programa Igara pokušavajući vratiti poniženom Gradu i Igrama optimizam i nadu u snagu i potrebu umjetničkog kontinuiteta. Njegov ravnateljski rad prožet je istraživanjem novih prostora na Igrama, repertoarnim inovacijama u sladu s tradicijom i otvorenošću za mlade glumačke i redateljske talente.
Uz vođenje Dramskog programa, Juvančić režira Hamleta s mladim Goranom Višnjićem, 1994, Ifigeniju na Tauridi kao hommage Branku Gavelli 1996. te Dubrovačku trilogiju 1999. godine.
U novom stoljeću režira: Vojnovićev Ekvinocijo na Lokrumu 2004., 2007. Dum Marinu u pohode, 2007 te Vojnovićev dramolet Na taraci 2009. godine.
Sposobnost svoje komunikacije s najmlađim glumcima Juvančić je pokazao kada je u suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačke ADU, postavio predstavu Dum Marinu u pohode. Bila je to, zapravo, prezentacija rada Majstorske radionice Joška Juvančića, u kojoj je nastupalo dvadesetak studenata Akademije. Objašnjavajući razloge zbog kojih se upustio u ovaj projekt, Juvančić je rekao:
‘Igre su od svojeg početka sudjelovale u afirmaciji talenta i zajedništva mladih ljudi, pa smo zato na Igre doveli nadarenu generaciju studenata glume koja će tu otkriti i pokazati dio svojih kreativnih mogućnosti. Osim toga, razlog je Držić i kontinuitet mojeg rada na Igrama, koji je počeo 1958. godine. Uzimajući u obzir sve to želio sam mladoj generaciji darovati nešto od svojih iskustava. Želio sam s njima još jednom propitati Držića, pokazati im kako se Držić kroz to moje vrijeme igrao, kako ga je koja generacija interpretirala i koliko je u svakom od tih vremena bio aktualan i zanimljiv.’
Ostaje nam divljenje Jošku Juvančiću kao redateljskom bardu, zaljubljeniku u Grad te dobrom duhu i zaštitniku mladih naraštaja koji koračaju njegovim putem umjetnosti i posvećenosti kazalištu.