Aktualno

DALIJA MILIĆ KRALJ Profesorica zbog koje se i subotom rado dolazi u školu

dalija milic kralj

Ne znamo kad nas je netko zadnji put dočekao s tako širokim, možemo reći i zaraznim osmijehom, kao Dalija Milić Kralj, profesorica strojarske grupe predmeta u Pomorsko-tehničkoj školi. Posjetili smo ju nedavno, a povodom osvajanja značajne nagrade. Naime, Milić Kralj je dobila godišnju nagradu Hrvatskog robotičkog saveza za edukaciju u robotici. Ovo priznanje je zasluženo otišlo u njene ruke zbog izuzetnog doprinosa razvitku i unapređenju izvanškolskog i izvannastavnog dgoja i obrazovanja u području robotike u protekloj godini.
—Ovo je za mene veliko priznanje s obzirom na to da je robotika na sjeveru Hrvatske izuzetno jaka. Varaždinski i zagrebački robotičari kotiraju jako visoko i prvi su na svjetskim natjecanjima. Mi zapravo učimo od njih. Nesebično nam pružaju svoje znanje, na čemu smo im jako zahvalni – govori profesorica pokazujući nam pritom razne robote koje su napravili srednjoškolci.
—Jako je lijepo raditi s djecom. S njima ste uvijek nekako mladi. Uvijek otvore neke nove vidike i stalno vas guraju naprijed i motiviraju. Također, moraju vidjeti koliko se mi trudimo i radimo da bi i oni tako nastavili. Da nema njih, vjerojatno se ne bi ni dogodila ova nagrada – reći će Milić Kralj iza koje je nekoliko domaćih i međunarodnih natjecanja te osvojenih nagrada.

Žene u tehnologiji
Milić Kralj je po struci diplomirana inženjerka pomorskog prometa brodostrojarskog smjera. U Pomorskotehničkoj školi predaje već 21 godinu. Prije djelovanja u ovoj obrazovnoj ustanovi, s mladima je radila u Obrtničkotehničkoj školi te u Atletskom klubu Dubrovnik, gdje danas obnaša dužnost potpredsjednice.
— Završila sam Matematičku gimnaziju i uvijek sam htjela raditi s računalima. Odlučila sam upisati studij Brodostrojarstva u Dubrovniku. Jednostavno, volim more i našu klimu zbog čega sam i ostala tu. A tehnički fakultet je – tehnički fakultet. Nakon završenog fakulteta dobila sam posao u školi, iako sam mislila ići na brod, no to se nije ostvarilo. Na kraju sam ostala raditi u školi jer mi se svidjelo. Položila sam sve dodatno što je bilo potrebno – priča nam naša sugovornica. Prisjeća se kako su se prije održavala natjecanja iz tehničke kulture za srednje škole u raznim kategorijama. Nažalost, kako kaže, ukinuta su prije nekoliko godina. No, sudjelujući na njima, upoznala se s velikim brojem kreativnih ljudi s kojima danas ostvaruje suradnje, među ostalim i u robotici. Od svih projekata u čijem stvaranju je sudjelovala, posebno ističe projekt ‘Žene u tehnologiji’ koji je pokrenut ove godine. Na svjetskoj razini postoji organizacija ‘Women in Tech’, a koja je jedne godine organizirala summit u Gradu na koji sam bila pozvana. Upoznala sam neke naše žene u tehnologiji i odlučile smo pokrenuti jedan takav, kao odjeljak, u Hrvatskoj. Ove godine smo, u kolovozu, imali prvu radionicu u Dubrovniku za cure. U radionicama su nam puno pomogli Tomo Sjekavica i Ivica Kolarić. U roku od sat i pol od objave informacije o radionici prijavilo se 14 cura! Takve me stvari usrećuju jer vidim da ne trošim vrijeme uzalud – kazala je. Inače, i njena dva sina krenula su – njenim stopama. Nisu im strana državna pa ni svjetska prvenstva, ali ni pomaganje mami u pripremanju raznih radionica.

‘Kako će drukčije naučiti ako ne pitaju?’
Napisala je i kurikulum za fakultativnu nastavu iz robotike koja se već nekoliko godina održava u Pomorskotehničkoj školi. Trenutno 30 učenika sudjeluje u programu. Dolaze subotom u školu. Radi se o nastavi od četiri do pet sati, a nekad ostanu i po cijeli dan.
Djeca će, kako kaže, ponekad možda i promisliti kako se u vrlo kratkom razdoblju može sve naučiti o robotici. No to nije tako. Radi se o dugotrajnom procesu.
—Dijete koje želi učiti o robotici, ne mora čak imati predznanje, ali mora imati jaku volju. Nije to tako jednostavno. Robotika je dosta složena – od konstrukcije robota, njegovih dijelova do samog programiranja. Inzistiram na tome da svi sve rade i probaju. Na taj način vide koliko im nešto ide ili ne ide. Uvijek više učenika sudjeluje u slaganju jer ne može jedan učenik sve odrađivati. Opet, jedan učenik mora znati sve, cijeli proces. Sve se može naučiti, sve ovisi koliko su voljni i željni u tome – rekla je. Milić Kralj ističe kako se kroz protekla dva desetljeća, koliko djeluje u školstvu, uvelike promijenio rad s djecom.
—Jako se puno toga promijenilo, od načina razmišljanja do komunikacije s djecom. Djeca puno kraće zadržavaju pažnju. Stalno im trebaju nekakvi podražaji. Potrebno ih je uvijek s nečim novim zaintrigirati – navodi naša sugovornica. Svakako, bitno joj je uspostaviti normalan odnos s djecom i povjerenje.
—Uvijek volim uspostaviti odnos u kojem mi mogu bez straha postaviti pitanja. Kako će drukčije naučiti ako ne pitaju? Bez obzira koliko se njima to pitanje čini jednostavno ili kako oni kažu – glupo. Treba istaknuti i kako su djeca danas slobodnija. Profesor mora postaviti granice, ali se mora prilagoditi djeci. Jer, drukčije se s njima ne može uspostaviti odnos i usmjeriti ih na rad – naglasila je. Posebno joj je drago kad svojim radom motivira učenike da nastave dalje svoje obrazovanje.
— Nedavno sam se čula s jednim bivšim učenikom, a koji mi je rekao: ‘Znate profesorice, zaposlio sam se u onoj firmi u koju ste nas vodili? Poslao sam im životopis i primili su me. Sad sam u Africi!’ – kazala je. Svake godine vodi svoje učenike na stručne izlete u posjet nekoj tvornici i na taj im način širi vidike vezane uz njihove interese i buduća zvanja. Iako, voljela bi kad bi mogla to češće raditi.
—Profesori i djeca u Zagrebu nakon nekog školskog sata pođu u tvornicu i pogon. Nama je u Dubrovniku to problem jer smo daleko!

‘U školstvu treba uvesti promjene’
Milić Kralj će također reći kako je ‘robotika skup sport’.
— Koliko god se željeli baviti sa svime time, nažalost, uvijek ste ograničeni novcem. U radu je potrebno dosta materijala, a on je sve skuplji. Ovo je sve potrošni materijal i nikad ne znate kad će koji dio ‘poći’. Dosta dijelova printamo na 3D printeru. Isto tako, problem nam je nabaviti šarafe u Dubrovniku. Kad smo ove godine sastavljali robota za Europsko natjecanje, nismo mogli nigdje u Gradu naći potrebne obične, sitne šarafe. Uskoro idem u Zagreb i pripremila sam spisak svega što nam treba. Sve se to inače može naručiti, ali potrebno je čekati nekoliko dana – kazala je i dodala kako se u školstvu trebaju uvesti neke promjene.
—Puno je zastarjele opreme. Djeca vole modernu tehnologiju i zanimljiva im je. S druge strane, bez toga ne mogu krenuti dalje u život. Za njih ono predstavlja ujedno i logično razmišljanje, kao i praktičan rad. Po mom mišljenju bi cijela nastava trebala biti zasnovana na takvom principu. Potrebno je više prakse – zaključila je profesorica.

NAGRADE DUBROVČANIMA
‘Hvala što su prepoznali moj rad’
Milić Kralj je za ovu nagradu nominirana na prijedlog Zajednice tehničke kulture Grada Dubrovnika. Velike zahvale uputila je tajniku zajednice Tomu Sjekavici koji je također dobitnik nagrade za edukaciju u robotici 2020. godine. —Škola i Tomo nas puno podržavaju u radu. Svestran je te ujedno i veliki motivator. Jako puno radi. Hvala i Hrvatskom robotičkom savezu što su prepoznali moj rad i dodijelili mi nagradu – rekla je.

Objavljeno u tiskanom izdanju 2. studenog 2022.

Pročitajte još

Policija za vikend pojačano nadzire ‘četiri ubojice u prometu’

Dulist

Zbog koncerta u Čibači linije 16 i 23 A mijenjaju trasu

Dulist

OVA GODINA S PREKO 3 MILIJUNA PUTNIKA Zračna luka obara rekorde, ‘prešišali’ brojke iz 2019.

Andrea Falkoni Račić