Čest prigovor povremenih slušatelja metala je taj da više nema originalnosti, sve je već iskušano, odsvirano, odslušano još prije par desetljeća, i danas bandovi žive na staroj slavi uz ostarjeli zvuk. No, pažljiviji pratitelji scene ipak su svjesni da varijacije i drukčiji pristupi metalu postoje, a uvjerljivo najbolji primjer u posljednjih nekoliko godina je Amero-Švicarac Manuel Gagneux koji nastupa pod nazivom ZEAL& ARDOR. Sin Švicarca i crne Amerikanke, oboje priznatih glazbenika, od malih nogu naučio je svirati razne instrumente te kroz mladost svirao u raznim lokalnim bandovima, no prvu popularnost stječe na internetu kroz svoj indie-pop projekt Birdmask. Tražeći neki sebi svojstveni pristup glazbi, propitkuje kako bi današnja crna kultura izgledala da su se američki robovi priklonili sotonizmu umjesto kršćanstvu. A odgovor je spoj ropskog gospela i black metala, i to definitivno funkcionira, a siguran sam da nešto slično nikad niste čuli jer jednostavno ne postoji izvan Z&A svijeta.
Gagneux u 2016. samostalno putem Bandcampa izdaje svoj debitantski Zeal & Ardor album ‘Devil is Fine’, koji brzo stiče underground slavu i spomen u popisu najboljih albuma godine časopisa Rolling Stone. Uskoro potpisuje prvi profesionalni ugovor s britanskom indie kućom MVKAte se probija prema vrhu švicarskih top lista. Dobar glas stigao je i do legendarnog nizozemskog promotora Waltera Hoeijmakersa koji ga je pozvao da uživo debitira na najpoznatijem svjetskom festivalu underground glazbe Roadburnu pa Gagneux za tu priliku formira band s još šest glazbenika koji od tada nastupaju s njim, no Gagneux i dalje sam piše i svira sve instrumente osim bubnja na albumima. 2018. grupa izdaje svoj drugi album ‘Stranger Fruit’ koji sa pjesmama ‘Gravedigger’s Chan’, ‘Built on Ashes’ i ‘Waste’ pobire još veći kritički i komercijalni uspjeh, plasirajući se na vrhove godišnjih top-lista svojom kombinacijom gospela, bluesa, black i death metala. Mnogi kojima je ovo bio prvi susret sa grupom ostali su bez riječi kako ova čudnovata kombinacija savršeno funkcionira, kao da su se sudarili svjetovi Mayhema, Darkthronea, Toma Waitsa, Portisheada i Iron Maidena.
U prošli petak grupa izdaje svoj treći album nazvan jednostavno ‘Zeal & Ardor’. Već na samom startu dobivamo trostruku poslasticu koju obožavam još iz doba Sabbatha – grupa zvana Zeal & Ardor na albumu zvanom ‘Zeal & Ardor’ svira pjesmu zvanu ‘Zeal & Ardor’ koja počinje sa sablasnim sintisajzerom i pomalo uključuje kroz svoje trajanje sve ostale elemente koji sačinjavaju tipični Z&A zvuk kao neku vrstu pretpregleda cijelog albuma. Slijedi ultra-agresivni prvi singl ‘Run’, a odlična ‘Death to the Holy’ uz vrtoglavi metalcore zvuk uključuje elemente bluesa popraćene klavirom. Slijedi promjena tempa s ‘Emersion’ koji miješa post-rock i relaksirajući hip-hop s black metal podlogom, a ‘Golden Liar’ daje odgovor na pitanje ‘Što bi bilo da je Ennio Morricone skladao glazbu za Halloween?’.
Teško je ne govoriti o svakoj pojedinačnoj stvari, ali ipak nemamo toliko prostora pa teška srca moramo izdvojiti još samo par pjesama koje morate odslušati pojačane do daske – ‘Feed the Machine’ prizivaju najbolje trenutke Ministryja, ‘Church Burns’ je gospel/black metal posveta norveškom drugom valu black metala, a ‘Götterdämmerung’ posveta Richardu Wagneru i pokušaj Gagneuxa da tog kompozitora otme iz kandži odvratne politike tridesetih i četrdesetih i njihovih modernih šupljoglavih sljedbenika. Hoće li mu to uspjeti još treba vidjeti, no pjesma je vrhunska i odličan korak prema tom cilju. Zeal & Ardor je teško opisati samo riječima, taj čudnovati spoj stilova savršeno funkcionira zahvaljujući iznimnom glazbenom talentu Manuela Gagneuxa i dužni ste pružiti svojim ušima pedeset minuta potpunog užitka slušajući ovaj novi album. Budite sigurni da ćete ove pjesme slušati još dugo vremena, kvaliteta je zarazna.
Foto Zeal & Ardor,
MVKA Records