Prvo i jedino pravilo koje su Salvador Dali i Luis Bunuel imali dok su tjedan dana u Dalijevoj katalonskoj vili pisali scenarij za Bunuelov debitantski film bilo je da u filmu ne smije biti niti jedna slika ili ideja koja bi mogla biti racionalno objašnjena, pa su vođeni tim lajtmotivom u svom legendarnom kratkometražnom filmu ‘Andaluzijski pas’ zadržali samo iracionalne i potpuno iznenađujuće i zbunjujuće kadrove nakon kojih se gledatelj osjeća kao da mu je mozak punih dvadeset minuta dublirao kao loptica u fliperu.
Jedna od prvih scena filma prikazuje redatelja kako svježe naoštrenom britvom napola presjeca zjenicu oka glavne glumice. Upravo ta scena bila je inspiracija grupi Pupil Slicer te je logično i da se scene iz filma pojavljuju u njihovom prvom video-spotu ‘L’appel Du Vide’. Pupil Slicer kreacija je genijalnog uma pjevačice i gitaristice Katie Davies, a njihov debitantski album ‘Mirrors’ vaš će mozak staviti u mikser i u najvećoj brzini ga mljeti punih 38 minuta, sve dok i posljednju vijugu ne pretvori u finu kašu.
Pupil Slicer najjednostavnije se može opisati kao math-core band u stilu The Dillinger Escape Plana s hardcore primjesama Convergea i solidnom dozom napalmdeathovskog grinda. Iščašen, disonantan, klaustrofobičan, glasan i kaotičan samo su neki epiteti koji se mogu pripisati tercetu Luke Fabian (bas), Josh Andrews (bubnjevi) i Katie kao licu i glasu banda. Uvodna pjesma ‘Martyrs’ odmah će vam dati do znanja što vas čeka i u sljedećih 11 stvari – blastbeatovi, riffovi i krikovi koji sa svih fronti napadaju osjetila. Uz ‘Stabbing Spiders’ ćete zato u svega 47 sekundi uspjeti razgibati svoj vrat koji je već poprilično zakržljao zbog više od godine dana bez koncertnog headbanginga. Već spomenuti ‘L’appel Du Vide’ integrira i uznemirujuće elektroničke glitcheve u stilu Atari Teenage Riot i jedna je od najboljih stvari na albumu (iako je pronaći najbolju stvar iznimno nezahvalan posao jer je albumu kao cjelini jako teško pronaći makar jednu čisto simboličnu zamjerku).
Katie Davies navodi da je samo skladanje albuma bio iznimno katartičan proces istjerivanja bolnih i duboko osobnih demona, ali i osvrt na još uvijek prevalentno nasilje i represiju širom svijeta. Brzopotezna ‘Panic Defence’ tako je žestoka kritika nazadnjačke konzervativne borbe protiv LGBT prava, u klasičnom glazbeno-političkom stilu Napalm Deatha, dok ‘Worthless’ i ‘Interlocutor’ slušatelja suočavaju s najdubljim ponorima ljudske psihologije. Ukoliko ste se pak uželjeli ‘šutke’, pronađite nekoliko istomišljenika i obvezno pustite ‘Husk’, ‘Villified’ i ‘Wounds Upon My Skin’ na repeat sve dok ne dosegnete stupanj fizičke boli braniča Montreal Canadiensa.
Meni definitivno najdraži dio albuma dolazi u zadnjoj četvrtini, gdje je brzopotezni grind ‘Save the Dream, Kill Your Friends’ majstorski umetnut između dvije netipično dugačke, šestominutne stvari. ‘Mirrors Are More Fun Than Television’ je izvorni math-core u stilu The Daughters pomiješan sa post-black utjecajima Alcesta ili Deafheavena, dok na odjavnoj ‘Collective Unconscious’ cijeli album dosiže svoj emotivni krešendo, melodije se prelijevaju preko agonije Katiena glasa, uz brutalnu kritiku današnjeg društva: ‘Ignorance breeds extremity, inaction ends lives’, stiha koji savršeno opisuje cijeli spektar ljudskog taloga, od suludih rasista-ubojica pa do otužno idiotskih prosvjednika protiv pandemije.
Bunuel je svog ‘Andaluzijskog psa’ zamislio kao kritiku cjelokupne tadašnje avangardne scene, te je ostao iznenađen kad je usprkos svim naporima da na sebe navuče mržnju kritike zapravo postao toliko omiljen i od kritike i publike da je ostvario nezaboravnu pedesetgodišnju karijeru. Pupil Slicer definitivno nisu lagano štivo, cvjetiće i leptiriće morate potražiti u nekoj drugoj priči, no definitivno su bunjuelovski izvrsni već od prve minute, i savršen odabir za prve koncertne modrice koje se već sada naziru na horizontu.