Nije potreban nikakav poseban izgovor za posjet drugom najljepšem europskom gradu, ali protekli tjedan je bila savršena prilika za bijeg iz monsunskim kišama okupanog Grada u dansku prijestolnicu Kopenhagen. Taj grad već četrnaest godina početkom ljeta organizira najveći europski urbani heavy metal festival, tj. festivalske pozornice locirane su u samom srcu grada za razliku od mnogobrojnih njemačkih ili engleskih livada po raznoraznim zaselcima. Copenhell, kako su ga Danci jednostavno i zapamtljivo nazvali, tako svake godine u četiri dana dnevno okupi oko 35 do 40 tisuća ljubitelja žestoke glazbe na području Reffena, bivšeg brodogradilišta koje je nakon zatvaranja namijenjeno građanima i udrugama zainteresiranim za kulturno-umjetničko uzdizanje. Da, šokantno što nikome nije palo napamet to vrijedno zemljište u centru grada privatizirati i apartmanizirati, no svaki gubitak tajkuna i korumpiranih političara je čisti dobitak za sve preostale građane. Grad Kopenhagen svoju odanost kulturnom uzdizanju omladine pokazuje i privremenim preimenovanjem svoje redovite autobusne linije 2A u broj 666.
Četiri vrlo sunčana dana (sunce izlazi oko 4 ujutro, a zalazi tek iza 23) na četiri festivalske pozornice s oko 80 bandova teško stane u jednu prostorno ograničenu kolumnu, ali u dvije će se ipak nekako smjestiti. Srijeda, prvi festivalski dan je po sastavu headlinera bila namijenjena svim nostalgičarima pretjerane šminke i laka za kosu. Prvi su na centralnu pozornicu nazvanu Helviti (Pakao) izišli legende hair-metala osamdesetih Mötley Crüe. U sat i pol vremena pretežito su svirali svoje hitove iz osamdesetih, otvorivši set sa ‘Wild Side’ i ‘Shout at the Devil’ i završivši s ‘Kickstart My Heart’ na bis. Većinu vremena sam razmišljao kako ovaj koncert ipak nije uspio dotaknuti dno dna poput Sex Pistolsa iz devedesetšeste, kad su, kao da su me čuli ničim izazvani odsvirali obradu ‘Anarchy in the UK’. Iza nje i ‘Blitzkrieg Bop’ s kopijom poznatog loga Ramonesa. Na kraju je postalo jasno zašto je nesretni gitarist Mick Mars potjeran iz benda jer se jedino njegova zamjena John 5 uopće trudio, ali sam nije uspio zamaskirati sve ostale nedostatke banda koji su zvučali kao da su se dan prije koncerta prvi put upoznali, a ne kao da su na turneji već godinu dana.
Glavni headlineri bili su Def Leppard, grupa za koju sam ja, potpuno neiskusan u sferama ‘dad-rocka’, mislio da su se raspali prije nekih 30 godina, a ne da u skoro neizmijenjenom sastavu sviraju već skoro pet desetljeća. Fanovi su možda i čuli nešto zanimljivo, no meni se činilo da sam upao u crnu rupu u kojoj je vrijeme potpuno stalo, a nekako je bilo i malo neugodno slušati sijedog izboranog djedicu kako pjeva ‘Pour Some Sugar On Me’. Na sreću, sporedna pozornica nazvana Pandemonium ugostila je nekoliko odličnih, manje komercijalno-nostalgičarskih bandova. Dan je otvorio mladi kalifornijski post-hardcore bend Touche Amore, koji su usprkos suncu u očima i paklenim temperaturama odlično odradili svojih četrdeset i pet minuta.
Nakon Mötley Crüea vrijedilo se vratiti u pandemonij i pogledati odličan britanski hardcore bend Employed to Serve, koji su žestoko odsvirali svoj repertoar, s naglaskom na njihov posljednji, odlični album ‘Conquering’. No, za vrhunac prvog dana zaslužan je Švicarac Manuel Gagneaux sa svojim bendom Zeal & Ardor (prethodnim gostom ove kolumne) i u sat vremena u potpunosti razvalio pozornicu svojim gnjevnim pjesmama. Sasvim prikladno za Copenhell, set je otvorio pjesmama ‘Church Burns’ i ‘Götterdammerung’, i bacio cijelu publiku u trans s ‘Death to the Holy’ i ‘Devil is Fine’.
Sunčani četvrtak u Reffenu, do kojeg je iz centra najbolje doći laganom 40-minutnom šetnjicom uz more (ako nemate dovoljno samopouzdanja sjesti na bicikl i voziti se usporedno s desecima tisuća domaćih biciklista), također je bio rezerviran za nostalgiju, ali druge, puno zanimljivije vrste. Nakon izvrsnog seta francuskih death-proggera Gojire i super-zabavnih sat vremena sa Lzzy Hale i grupom Halestorm, središnji događaj bio je nastup novo-formirane Pantere. Naravno, nakon smrti osnivača grupe – braće Abbott, grupa nikad nije niti namjeravala predstavljati se za bilo što drugo osim posvete braći, uz njihove crteže na bas bubnjevima, majicama i jaknama sa njihovim imenima, te centralne video-montaže uz ‘Cemetery Gates’ i obradu Sabbathovog ‘Planet Caravan’.
Zamjena za Vinne Paula na bubnjevima je bubnjar Anthraxa Charlie Benante, a umjesto Dimebaga gitaru svira Ozzyjev gitarist Zakk Wylde, i obojica su savršeno odradili tu donekle nezahvalnu ulogu. Jedini originalni član basist Rex Brown bio je standardno dobar, a Phil Anselmo je pokazao da je i glasom i fizički još uvijek u vrlo dobroj formi. Odlična prilika za još jednom uživo doživjeti ‘I’m Broken’, ‘This Love’, ‘Fucking Hostile’ i uz legendarnu ‘Cowboys From Hell’ zaključiti drugi festivalski dan i polagano još uvijek pod dojmom se uputiti u ponoćni sumrak.
Foto Copenhell.dk