Stavi na javno

BITNO SE DOBRO ISTRČATI

blank

u ovo novonormalno,
beskrajno trajajuće korona vrijeme,
kad uvečer ne šetam sablasno mračnim
i praznim dubrovačkim ulicama,
iz nekog razloga puno gledam nogomet,
što za posljedicu ima:
tinjajuće negodovanje mojih ukućana,
moj trpki osjećaj nepotpunog zadovoljstva,
(jer mi fali onaj naš termin u hladnici),
neizbježne flešbekove na neke odgledane,
odigrane, propuštene utakmice.
i lastbatnotlist,
sjećanje na palamudonje.

____________________________

palamudonje je naziv vajber grupe,
iz koje sam više puta izlazio,
a još više puta ulazio,
nogometne grupe
s često mijenjanim profilnim fotkama,
grupe sastavljene od ostrašćenih likova,
okorjelih, a nemoćnih sportaša,
čudnih ljudi, čudnih imena.
palamuditi bi po hrvatskim rječnicima
značilo otprilike ovo,
ničim izazvano intelektualno izlaganje,
koje dolazi niotkuda i ne vodi ničemu,
a često je popraćeno demonstracijom
akumuliranog znanja koje nema svrhu.
budući su u grupi sve harni muževi,
dodatna analogija više je nego jasna,
a ta dva poluvremena,
bila su nam bijeg
od malograđanske učmalosti vlastitih života.

____________________________

i sad, nema tog ejdžbioa, netfliksa,
ili bilo kojeg drugog prefiksa ili sufiksa,
boljeg od ovih palih-mudonja,
kad su u elementu i kad su onlajn,
kad su svoji i kad baš nisu,
bilo da su na đimejlu, vocapu ili vajberu.
bazično nastala kao grupa
za dogovaranje termina malog nogometa,
odavno to više nije,
sad je više poligon za ogovoranje,
smijanje, vrijeđanje, nadmudrivanje,
poziranje, smaranje i olakšavanje,
skoro ko tinder, fifa menadžer
i matičin vijenac u jednome.

____________________________

znali smo se sjetiti
tih naših loptačkih početaka,
tog entuzijazma,
imenica i glagola koje smo koristili,
a da ih nismo uopće kužili,
jer nikad nismo puno ni znali,
spiralna impostacija, trokut, vraćanje u obranu,
pirja, dodavanje, pokrivanje, driblanje,
fizička sprema, taktika, tehnika,
udarac, pregled igre, izmjene,
uz ono neizbježno
je li se tko umorio, ja bih ušao.
ali smo zato briljirali
u dugim zagrijavanjima, istezanjima,
hajtek opremi, tenama svih boja,
crnim štucnama do ispod pazuha,
dresovima najvećih klubova
(nerijetko sa svojim imenom na leđima),
skupim znojnicama,
ufuranim proslavama golova.

____________________________

stani frende, nemoj opet matu-miša,
evo dvije stoje za jednu starogradsku ili bar pipse,
ja bih nekaj urbano,
neću više pismom zvati nikoga,
ne diraj više tu ravnicu,
uništenih glasnica i načete muškosti,
već između predjela i glavnog jela,
i prvog otkantavanja
od strane prekrasnih milf dama za susjednim stolom
(kažu da slave 20 godina mature),
okrećemo se harmonikašu,
ide prva tura grljenja,
unisonih pokušaja pjevanja,
daj onu kako se zove,
što je zadnji put okrenula dinja,
u njegovom karakterističnom delirij tremensu,
s pljugom u ustima i razrogačenim zjenicama,
kao zombiji falšamo,
zadrigli uvlačimo trbuhe
i pokušavamo zadržati dostojanstvo.
jer mi smo fajn ekipa,
sofistikejtid likovi, uglađeni i šarmantni,
bez obzira što smo zanimljivi samo jedni drugima,
i što ćemo brzo teturat kroz park iza pivnice,
i smijat se luđačkom odnosu keptna i el tigrea,
tepamo si da smo fora,
daleki, onostrani i nedokučivi,
ko spešl ejđent dejl kuper u bleklođu.

____________________________

kako smo igrali, hvala vam na pitanju,
bitno je da smo se istrčali, malo se oznojili,
ta grozna alibi rečenica tako para uši,
kakav znoj, kakvo trčanje,
svima nam je bitna jedino pobjeda, ruke u zrak,
pozdrav imaginarnom prijatelju
u nevidljivoj publici.
te raguzejske poštapalice
pjerdekubertenovskog tipa,
posebno nerviraju naše purgerske kompiće,
navikle na kompetitivnost
zagrebačkih kvartovskih turnira,
agramerske verzije krvi, znoja i suza.
jesi smršavio, imaš osobnog trenera,
ne jedem ugljikohidrate,
izbacio sam slatko, trčim svaki dan,
ne večerivam uopće,
malo sam bildo’ u zadnje vrijeme,
jedem više manjih obroka, presto’ sam pit,
što te danas boli, zašto opet šepaš,
pa onda poduži popis,
diskus hernija, trn u peti,
skakačko koljeno, teniski lakat,
istegnuća, upale, puknuća, rupture,
kontuzije, distorzije, luksacije,
kako smo krenuli
čekamo i menstruacije.

____________________________

na koncu smo se i sveli
uglavnom na treće poluvrijeme,
ponekad pričamo
o alesandru bariku i uelbeku,
o cijenama dionica,
osiguranju, reformi obrazovanja,
češće samo pojedinačno igramo tenis,
plivamo, trčimo, šetamo,
fale nam još samo pilates i ekstenzije.
sve su rjeđi sporadični pokušaji
odigravanja dva puta dvadeset minuta,
tad sve sliči na jedno veliko prenkanje,
ti čudni udarci stajnom nogom,
pokreti koji prkose zakonima fizike,
prostačko dovikivanje,
težina u grudima, disanje na škrge.
spori kao nekad niko kranjčar,
bradati i debeli ko đejms harden danas,
jedva čekamo kraj,
uz beks, žuju, hajneken, negdje van,
na zidiću ili benzinskoj,
tek toliko da osjetimo da smo živi,
i da smo dali sve od sebe.
ostavili srce na terenu.

 

Pročitajte još

NA POLA PUTA OD SREĆE

Pavo Jančić, prof.

IDEM SAMO TAMO GDJE ME VOLE

Pavo Jančić, prof.

STARAC I UDARAC

Pavo Jančić, prof.