Prvi red uz more, smjestilo se naselje Gorica svetog Vlaha, ‘penzionersko naselje’, reći će većina njegovih stanovnika. Prostire se od novoizgrađenih zgrada na dnu Gorice do butige oko koje se odvija većina života. Iako je život lagan i tih, stanovnici se žale na reduciranje Libertasove linije broj 2, činjenicu da ima sve manje djece koja se igraju na ulici, stariji se sve manje druže, a kao problem navode – (ne) čistoću naselja i nedostatak parkirališnih mjesta.
Sve to saznali smo od nekolicine domaće čeljadi koja je htjela popričati s nama jer, istini za volju, nismo je puno ni sreli. Jedino smo susreli turiste kojima je Gorica očito postala privlačno mjesto za odmor. Tako se na svakom koraku mogu vidjeti apartmani, studio apartmani i sobe. I stara je automehaničarska radionica postala smještajni objekt. Samo nekoliko metara dalje, u samostanu Svete obitelji smjestio se Guest House Eight Roses. Afitavaju ga dumne, odnosno Služavke malog Isusa. Na temelju viđenog, dolazaka i odlazaka gostiju, njih ‘srpanjska rupa’ i nije pogodila. I s njima smo htjeli popričati, čak smo se i najavili, no dobili smo odbijenicu, kao u većini slučajeva. Dodajmo i kako je ‘Goričanima’ u bivšem Biskupskom dvoru privremeni susjed i Caritas Dubrovačke biskupije.
Tišina, mir…
No, naletjeli smo na divnu obitelj Ćimić koja živi u ‘Gorici 2’, novijem dijelu naselja koji se gradio paralelno s puteva od Ilijine glavice osamdesetih godina prošlog stoljeća. ‘Tako u ovom naselju ima dosta ljudi koji su gore živjeli i preselili se, kao i moja pokojna mama’, govori nam Željka Čimić. ‘Kad smo se uselili, nije bila Gorica svetog Vlaha, nego se naselje zvalo Sedam sekretara SKOJ-a’.
— Ođe je lijepo živjeti, uvijek rečem da je ovo penzionersko naselje. Tišina je i mir, ptičice stalno pjevaju… U našem okruženju živi jedna obitelj s malom djecom, ali inače, ima jako malo mališana. Svi koji su doselili prije 30 godina su tu, a njihova djeca su uglavnom pošla – ističe gospođa Ćimić. Prije to nije bilo tako. Djeca su stalno bila vanka, a majke bi ih čuvale i družile se. Stariji ljudi bi također izlazili u šetnju, a svi bi uvijek išli jedni kod drugih doma. ‘Nije bilo mobitela, nego bih svoje sinove morala dozivati na objed i derati se da dođu s igre. A onda su samo čekali kad će se opet ići igrati, iza pet ura. I turisti koji su odsjedali na Gorici, bili bi kao obitelj i s njima bi se družio. Sad ništa’, kaže nam. Fale joj ta vremena.
— Sjećam se kad bismo se mi mlade majke savjetovale oko djece jer nije bilo Interneta. Svaki mjesec bih čekala da izađe časopis ‘Moja beba’ kako bih u sredini mogla provjeriti rubriku s novim savjetima – rekla je. Prije bi pokojnoj babi stavili stolicu na taracu i oko nje bi se skupilo desetak ljudi na skalinima te bi uživali u razgovoru. ‘Jedva bi se prolazilo od ljudi, a djeca bi igrala žmure i između dvije vatre’, govori nam Fuad Ćimić. Kad će Noć Gorice, priupitali smo ih. ‘Ma pravili smo uvijek prije preko ljeta male feste, tj. muški sa svojim nogometnim ekipama pa bi se onda skupila djeca i ostali stanari. Toga sad nema’, priča nam gospođa Željka. Neizostavno je okupljanje za 1. maja i za Staru godinu.
— Tad igramo nogomet, bilo sunce, bila kiša. Pravimo roštilj za cijelo naselje. Tko god dođe, dobro je došao – naglašava gospar Ćimić.
Nemamo smetlištara već dvije godine
Dodatno reduiciranje Libertasove ‘dvice’ gospođa Ćimić smatra groznim potezom. Prisjeća se i da su prije potpisivali peticiju za povećanje njenih polazaka. Jer, ljudi koji nemaju auto, pođu vikendom u spenzu, i njome se vrate te nemaju puno hodanja. ‘Ili ćeš pješačiti do druge stanice, ili ćeš zvati taksi’. Nemaju ni smetlištara posljednje dvije godine. Govori nam da su ga zadnji put poslali kad je bila velika bura. U blizini njihove kuće svoje je mjesto pronašao i jedan kamper. Nije im jasno kako nitko takve stvari, odnosno divljaštvo ne kažnjava, a dok vlasnici kampera odsjedaju na drugom kraju Gorice.
— Ljeto je, ima puno gostiju pa su i oni jedva našli parking što je i svima ostalima problem – ističe nam gospođa Željka. Dok smo pričali, doslovno nitko nije prošao ulicom, jedino pokoja mačka na koju bi njihov kučak Busi zalajao. Baš pravo, kažu, ‘sentiš naselje’. Inače, kako nam kažu, on je atrakcija Pogačića na koju se pođu okupati, kao i većina ‘Goričana’. Donedavno i nisu toliko, zbog učestalih onečišćenja mora. Antun Levanat smatra Goricu jednim od najboljih naselja u Dubrovniku, po svojoj lokaciji, ali i jer je izrazito mirno. Naglasak je stavio na neke probleme, a to je nečistoća naselja, nedovoljno održavanje zelenila, ograde na javnim površinama koje su postavljene u prošlom stoljeću te ih treba hitno promijeniti. Potrebno je promijeniti i modernizirati često pokvarena rasvjetna tjela. Također, naglašava da stanovnici gornjih zgrada imaju veliki problem na obnovljenom Lichtensteinovom putu.
— Izgradnjom novih skretanja za nove zgrade, izgubili su svoja parkirna mjesta. Dali su im parkirališna mjesta ispred meteorološke stanice, a zapravo tu parkiraju stanari iz nove zgrade – ističe Levanat koji i djeluje u Gradskom kotaru Montovjerna. Rekao je i da će biti dostupni građanima u prostoru ispred butige Pemo gdje će se preseliti najesen. Gorica ima i svoju ‘glasnogovornicu’ kojoj se stanovnici uvijek potuže kada imaju neki problem, a ona piše dopise te u njihovo ime ukazuje na probleme. Ipak, ova stanovnica Gorice, voli radije ostati anonimna pa nam je rado dala izjavu, ali se nije željela isticati. Posljednje što je tražila bilo je uređenje sportskog igrališta koje je Grad Dubrovnik prošlog mjeseca i uredio. Sve o čemu je pisala, do sada je, naglašava, bilo pozitivno i riješeno.
— A, ima svega u ovome naselju, ali ipak, ne možemo se požaliti da su problemi ‘strašni’. Borimo se s neregistriranim automobilima parkiranim uz cestu, nepokošenom travom diljem naselja, autobusa nam sad nema vikendom, na to se starije gospođe osobito žale. Dio naselja ‘Gorica 2’, primjerice, pun je pijeska koji dođe s kišom. To nije očišćeno već nekoliko godina. Nalazi se uz sam rub ceste gdje automobili parkiraju. Kad padne kiša sve to postane blatnjavo. Zelene površine jako se slabo održavaju, na nekim se dijelovima ne može ni prolaziti. Puno je automobila u naselju. Puno je apartmana te bi bilo dobro kada bi nam ova cesta na Gorici bila jednosmjerna jer zna nastati ‘krkljanac’ – istaknula nam je. ‘Sve mi je Dubrovnik dao’, rekao nam je Husnija Tanović. Na Gorici je četrdeset godina, a u Dubrovniku šezdeset. Njemu je prije bilo bolje jer je radio, a Gorica je za njega dobro naselje. Priznaje i on da je sve manje djece, prisjeća se kad mu se kraj kuće igralo svaki dan dvadesetak djece. Sada su na tom mjestu parkirani samo automobili, kojih kako kaže, prije nije bilo u tako velikom broju.
Prije je bilo puno čišće
Susreli smo se s Lejlom Tandir-Lihić iz Zenice koja već deset godina dolazi s mužem u Dubrovnik, kod iste gospođe u apartman na Gorici, a zadnje tri sa sinom Makom. Vole jako naš Grad te borave i desetak dana.
— Inače, jako nam je lijepo i vraćamo se svake godine. Jedino što se promijenilo su cijene koje su drastično ‘skočile’, čak ove godine do 40 posto. Ne znam da se nešto drugo specijalno promijenilo. Nama trenutno predstavljaju problem obližnje plaže, zbog puno skala. Teže nam je sad s bebom pa moramo autom do Lapada na kupanje – rekla nam je. Za Goricu pa i za Dubrovnik joj je neshvatljivo slabo održavanje čistoće na ulicama. ‘Mene za Bosnu ništa ne čudi, ali za Dubrovnik mi je jako čudno. Mislim da je prije bilo puno čišće’, ističe. Još jedan od stanovnika koji je htio ostati anoniman naglašava da je Grad pun problema, a koji se ‘tu i tamo se rješavaju’. U Dubrovniku, kaže, nema organizacije i nema reda.
— Počevši od Čistoće i ostalih gradskih tvrtki. U drugim državama i gradovima se zna tko što radi i kad tko radi, a kod nas tako nikad neće biti. Tu su i problemi u Libertasu zbog čega se nama ukidaju linije. Dovoljno je istaknuti što su im došli šoferi iz Zagreba. Ne može se ništa organizirati dok se vrh ne sredi. Riba smrdi od glave, a čisti se od repa – ističe naš sugovornik. Gorica je lijepo mjesto za živjeti – u kojem nema života. Ali, bila ona ‘penzionersko’ ili ‘sentiš naselje’, brojni su ipak u čudu jer je u malom razdoblju bilo nekoliko pljački. No, stanovnici su i dalje sretni svojim životom na Gorici, iako je sad malo tiši i bez dječje graje te ‘kvartovskih’ druženja. Takva vremena im nedostaju. Nadaju se isto tako da će ih se sjetiti, pogotovo po pitanju autobusnih linija i rješavanju komunalnih problema.
Piše/Foto: Leona Rašica/Maria Prkut
Članak objavljen u tiskanom izdanju 7. kolovoza 2019.