Slušni aparat

Balada o starenju

ipsic

Nisam bio pretjerano nabrijan na Britpop u vrijeme njegove ekspanzije u prvoj polovici 90-ih. Nije da sam bio imun na glasne neilyoungovske gitare Noela Gallaghera, posebno na prvi­jencu Oasisa, dok su me Blur, sa svim tim pretjeranim zavijanjem i naglaše­nim promoviranjem britanizma, posve mimoilazili. Moje su srce u svom tom obilju nove glazbe ukrali Pulp iz Sheffi­elda, čiji je magnum opus ‘Different Class’ objavljen u zenitu Britpopa 1995. godine, gotovo istovremeno s ‘The Great Escape’, četvrtim albumom Blura te s ‘(What’s the Story) Morning Glory?’, drugim Oasis.

Ali kada bih bio potpuno iskren, onda bih rekao da je prije ‘Bitke za Britpop’ taj više medijski fenomen nego glazbeni pravac već iznjedrio ‘Dog Man Star’, najbolji britanski rock album prve polovice 90-ih, objavljen samo godinu dana ranije. Zahvaljujući otočkim medijima koji iznad svega vole dramu i žutilo, rivalstvo između Oasis (Manchester) i Blur (London) pretvo­reno je u pravu Britpop bitku koja je kulminirala u prvoj polovici kolovoza 1995. jer su oba benda odlučila svoje nove singlove objaviti na isti datum – 14. kolovoza. Blur su s ‘Country House najavljivali album, nasljednik popu­larnog prethodnika ‘Parklife’, dok su se neskromni Oasis prikazivali kao reinkarnacija Beatlesa te su odabrali singl ‘Roll With It’.

Noel Gallagher će kasnije reći da su obje pjesme jednako loše i nije posve u krivu jer pomalo iri­tantni singl Blura nije najbolja stvar na ‘The Great Escape’, dok izbor njihovih sjevernjačkih oponenata nije mogao konkurirati vrhuncima albuma poput ‘Don’t Look Back in Anger’ ili ‘Cham­pagne Supernova’. No, atmosfera na Otoku tog je kolovoza bila uzavrela, a iz oba tabora stizale su uvrede, u kojima su braća Gallagher ipak prednjačila. Bio je to okršaj između radničke (Oasis) i srednje (Blur) klase u najboljoj tradi­ciji britanskih rock megdana. Ali još od vječnog rivaliteta Beatlesa i Stonesa ili onog između The Kinks i The Who, stvar nije dospjela do naslovnica dnev­nih listova. Na koncu, kruna kraljeva Britpopa ipak je pripala Bluru, čiji je CD singl prodan u 58 tisuća primjeraka više.

Zbog toga su 20. kolovoza zavr­šili na prvom mjestu UK top ljestvice, a Oasis na drugom. Moje zanimanje za glazbu Blura narast će tek dvije godine kasnije kada se na nagovor gitarista Grahama Coxona bend počinje ­primi­cati indie rock zvuku, transformacija koja je započela s istoimenim albumom iz 1997., a finalizirana je 1999. art rock izletom ‘13’, koji je inspiriran raspadom dugogodišnje veze frontmena Damona Albarna i pjevačice/gitaristice grupe Elastica Justine Frischmann (singlovi ‘Tender’ i ‘No Distance Left to Run’ posvećeni su upravo njoj).

Nakon toga uzimaju prvi odmor, a Damon Albarn se posvećuje uspješnom projektu Gori­llaz. Blur su se od tada okupili nekoliko puta i snimili dva albuma, no reakcija medija i publike za njihovu novu glazbu nije bilo toliko uniformirano pozitivna koliko je u slučaju albuma ‘The Ballad of Darren’, objavljenog samo desetak dana nakon velikog dvodnevnog kon­certnog slavlja na Wembleyju.

‘The Ballad of Darren’ sadrži sve kva­litete i raznolikost zvuka Blura, a krasi ga i zrelost lirskog potpisa za koji je zaslužan uvijek iznimno produktivni Albarn. On je, opet, u vrijeme nastanka materijala prolazio raspad dugogodiš­nje veze te se pokušavao nositi s izazo­vima starenja i napadima panike kao nusproduktom. ‘Ja sam certificirani tužni pedesetpetogodišnjak’, rekao je nedavno u intervjuu za podcast Bro­ken Record, dok je za BBC izjavio da se pri stvaranju albuma (nastao na turneji Gorillaz 2022. godine) osje­ćao izgubljeno.

‘The Ballad of Darren’ zbog svega toga uključuje najosobniji set pjesama benda još od kraja 90-ih. No, iako je naglašeno melankoličan i retrospektivan, nije deprimirajući jer za čitav smisao terapije nije adresira­nje nečijih strahova i osjećaja i govore­nje o njima. To je njihov i prvi ‘lounge’ album. Osim rokerske ‘St. Charles Squ­are’, koja kanalizira Bowiejev ‘Scary Monsters’, ili furioznog gitarskog finala u izvrsnom prvom singlu ‘Nar­cissist’, većina albuma otpada na pje­sme srednjeg tempa i balade.

Uvodna ‘Ballad’, ‘Goodbye Albert’ i ‘Everglades’ (posvećena Leonardu Cohenu) su naj­bolje, a izuzetak je ‘Barbaric’ koja tuga­ljive stihove uspijeva zaogrnuti pitkim pop zvukom i poletnom melodijom. S 10 pjesama u 36 minuta (ili njih 12 u 42 minute, koliko nudi ‘deluxe’ verzija) album je i najkraći rad grupe u njiho­voj 35-godišnjoj karijeri, a dočekan je kao njihova najbolja ploča (to i jest) od eksperimentalnog ‘13’, objavljenog prije 24 godine.

Foto @blurofficial

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Najpoznatija banana na svijetu

Petar Ipšić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić