Rijetko tko u gradu će reći kako ne zna tko je Luko Paljetak.
Ovaj veliki pjesnik i pisac, prevoditelj, ‘prati nas’ od malih nogu kada smo za školsku zadaću čitali njegove pjesmice za djecu, pa sve do možda najpoznatije ljubavne pjesme ‘U svakom slučaju te volim’. Paljetak je nedavno objavio i novu zbirku pjesama nazvanu snažno ‘Tisuću šiba preko usta’, a kako teče njegov kreativni proces stvaranja, kreativne samoće, te na koji način vidi mlade i grad, otkriva u razgovoru za DuList.
Nedavno ste u Teatru Bursa predstavili svoje novo djelo, zbirku pjesama ‘Tisuću šiba preko usta’. Na koji način su one nastajale i što Vam znače te pjesme i kako biste ih predstavili drugome?
Osim govoreći pjesme, ne znam kako bih drukčije predstavio ‘Tisuću šiba preko usta’. Jer, sve ono što bih dodatno rekao o njima, bilo bi ili premalo ili previše. Bolje je da one govore iz sebe, a da ja ponešto naučim naknadno o tome što sam zapravo u njih upisao. Zbog toga što ponekad ono što je napisano postaje mudrije od onoga što je u glavi onog trenutka kada se to piše. Pjesma je samosvojna cjelina, te se kao takva zatvori u sebe, stvori se i postane kreativno biće, počne govoriti onim sadržajima o kojima autor nije uvijek i posve svjestan. To je najbolji dio stvaranja pjesme, stvaralačkog procesa.
Kako bi trebao teći stvaralački proces?
Nije dobro kada se u državi, umjetnosti, životu može sve kontrolirati. Najljepši je dio onaj koji pomalo izmakne kontroli, pobjegne, ali koji se drži generalne zamisli, općeg toka misli ili onoga što je u riječima kao malim djelićima upisano. Riječi su samo – riječi i one uspostavljaju međusobne veze i stvaraju takozvana značenjska, metaforička, semantička i ostala polja. Upravo tim procesom ne može se posve vladati. Naravno, upisan je sadržaj koji mora biti tu. Uvijek sam za to da on bude transparentan, čitljiv, čitak, da ne bude neprohodan, ali da iza toga uvijek stoji nešto što nije dohvatljivo odmah u prvi mah, to čitanje.
Ostavlja prostor i želju da onaj koji to čita poželi to još jednom pročitati. Pa možda i još jednom. Ili da to izazove da iza toga potraži ona značenja koja njemu odgovaraju. Mislim da je to smisao poezije, da ona mora biti višeslojna, višeznačenjska, da ne bude plakatna – iako postoji sjajna plakatna poezija. No ako je poezija plakatna, onda je to jer je nastala u vremenu plakata. To su pjesnici kojima je vrijeme izmamilo takvu poeziju. Čak i u tim pjesmama postoji mogućnost naknadnog tumačenja, kada prođe njihova primarna svrha, razlog koji ih je iznjedrio.
Kako želite da drugi vide Vaše pjesme?
Ne želim da moja pjesma bude plakatna, no ne želim niti da bude kriptografska, da je treba odgonetavati uz pomoć nekih dodatnih specijalnih napora. Ne želim niti da bude netransparentna ili da stvara otpor o onome što čita. Na taj način su i nastajale te pjesme.
Sto pjesama sa deset stihova, tisuću stihova – šiba. Kroz dodatni smisao, zašto je stih šiba?
Deset šiba je deset razloga za to da se te šibe pokažu. One mogu biti šibe za kaznu, ali mogu biti i blage šibe. Mogu biti onakve kakvim nas šiba trava kad puše vjetar ili kad šume kroz trsku. Ne moraju uvijek biti šibe kazne…
Zašto preko usta?
Preko usta smo odgovorni. Naravno, i preko drugih svojih činjenja, ali preko usta zapravo. Ono što izgovorimo je vrlo moćno i govori više za nas ili protiv nas nego bilo koji naš drugi pokret ili čin. Naravno, možemo posve bez riječi nekog ubiti ili ukrasti, pa taj čin govori za nas, odnosno protiv nas, ali iza toga stoji uvijek riječ, čak i neizgovorena. Prema tome, usta su za sve – i za poljupce i za šibe.
Cijeli razgovor s Lukom Paljetkom potražite u tiskanom izdanju DuLista.