Poznati dubrovački fotoreporter Zoran Marinović proteklih je nekoliko dana boravio u ratom pogođenoj Ukrajini, a na svome je Facebooku objavio post u kojem objašnjava zašto više ne može biti dijelom cijele situacije koja se odvija oko rata između Rusije i Ukrajine.
-Prijatelji/kolege dozvolite mi, da ne budem dio ovog medijsko/socijalnog, pomračenja. Ni sa Zapada, ni Istoka. Tri puta sam u par godina bio sa ukrajinskom vojskom, jednom sa ruskom. Danas je u Ukrajini registrirano 2117 novinara, freelancera bar toliko, na granicama i više. Dovoljno. I šta mogu? Danas. Pitam sebe, ne vas!? Mogu pokupit svoje prnje i otić! Doma? Ili? U Mianmar, Kongo, Jemen, Somaliju, Sudan, Mali, Afganistan, Gazu, Etiopiju, Honduras, Haiti, Siriju, Irak, Bangladeš, Nagorno Karabah, … među Indijance u rezervat u Sjevernoj Dakoti. Tamo gdje sigurnost vašeg komfora nije ugrožena. Gdje su nafta, plin, turizam, plemeniti metali za mobitele i automobile, vrijedni, a životi jednako bezvrijedni. Ja samo to mogu. Mrzit svaki rat i žalit za svim nevinim žrtvama. Ništa više – napisao je Marinović, a u komentarima su mu prijatelji izrazili podršku, a urednik i voditelj N1 Ilija Jandrić pitao ga je je li mu zabranjeno raditi i može li pojasniti svoju odluku o povlačenju.
-Ilija, nije stvar u tome. Ako govorimo o Ukrajini, tu je tolika količina emocija (jer zaista u ovoj termalnoj fazi ukrajinci su žrtve Putinovog egotripa i paranoje), nabrijavanja,, šuma, rizika, …. Od ovog neviđenog broja novinara, samo mali broj, radi se o samo par zapadnih agencija, koji imaju ulaz na ‘mjesto događanja’, svi ostali, drugi, treći ešalon novinara, samo napuhuje i nadodaje. Recimo, većina priča da samo noćni vlak ide za Kijev, da kolodvori gore, … Ja odem na Glavni kolodvor u Lvivu, i vidim da dnevno imaš 10 vlakova za Kijev, koji prometuju bez većih problema. itd. itd. Kolege s kojima desetljećima bauljam okolo, već su danima u Kievu i Harkovu, i nitko od njih još nije bio na prvoj liniji, koja je još uvijek, ako se nešto nije promijenilo u međuvremenu, na rubovima grada. Tamo je novinarima potpuno zabranjeno doći. Većinu informacija nemoguće je provjeriti, osim što se nabrijava, ono što se čuje, načuje. Ovaj je špijun, ubili ga Ukrajinci, jutros nije špijun, poginuo od Rusa? Gađali nuklearnu elektranu? Tko je to vidio? Ko je gađao? Nose se šljemovi, pancirke, 500 km od prve linije. U ovih 10 dana, fala dragom Bogu, nije poginio niti jedan novinar? Osim pucanja po Skyu. Tko je pucao? Ruski specijalci ili preplašeni ukrajinski pekar, koji želi branit svoju zemlju! Znaš koliko ih je poginilo novinara u Siriji? Više od 350? i tako dalje …. Nisam to više mogao, podnijet. Od jada i nevolje ukrajinskog naroda se napravio Disnylend. Ne mogu ja to. Svaka čast kolegama, pokušavaju zaraditi svoju plaću, prodati novinu, emisiju. Ali ne mogu ja to. Tako – odgovorio mu je Marinović.