Nije tako lako prekinut priču o svem' i svačem s Čikijem i tek onako izaći vanka iz njegove butige. Stalno nešto novo padne mu na pamet, dođe u sjećanja, pa slika ova, pa ona, pa… I kad smo konačno došli na ono završno „Adio!“, tu ispred brijačnice, na ulici Od Puča, krene nova priča.
– Evo vidiš, ovo ti je zadnji puč u ovoj ulici! Bar koliko ja znam. Imaš još onaj jedan pored Fontane, Onofrijeve, s Pila. I to ti je to. A po njima je zvana i ova ulica! – pokazuje i pojašnjava mi Hrvoje Čikato i priča mi nešto kao legendu, događaj koji je možda i bio, a možda i nije, ali kroz generacije se prepričava – Kažu starija čeljad kako je i ovaj zadnji puč, ovdje u ulici Od Puča zauvijek zatvoren kad je u njega upala neka mala djevojčica. Davno.
Bor iz kamena na pročelju Sv. Josipa
Al' ni tu nema kraja priči s Čikijem. Ukazuje mi na još jedan čudan simbol Grada. Prva ulica dalje, na korak od njega, je Svetog Josipa, a dobila je ime po istoimenoj crkvici s kojom i započinje. A ta mala i svima draga crkvica, osim što je znamo po ubacivanju viška kovanica za nadu u neku bolju sreću kroz onaj limeni otvor u kamenu, privlači i poglede svih prolaznika zbog prelijepog pročelja iznad kojeg u jednoj kamenoj vazi, tko zna kad tu postavljenoj, raste alepski bor!
Izrastao je on u visinu čak prelazeći rozetu i dodirujući crkvena zvona. Mnoga naša čeljad u žurbi i trci života možda za njeg' i ne zna, nit ga primijeti, al' turisti naši dragi tu zastanu, pa se namještaju, saginju i slikavaju.
I baš kad smo poželjeli jedan drugom reć' „Adio!“ pred nama se stvori Adriana Tomašić s Radio Dubrovnika. Tek tad Čiki, kao pravi gospar i kavalir krene u priču od početka. Sve po redu. Od butige do… pa smo se zajedno divili tom čudnom alepskom boru. Baš tako se službeno zove to malo čudno drvo koje raste u tom kamenu.
I što ti je žensko oko, Adriana primijeti kako je dio te vaze iz koje raste taj bor napukao i kako to treba spašavat. Il' će i to nekom po glavi. Treba znat' i kako je Crkva Svetog Josipa sagrađena godinu nakon trešnje, 1668. godine, kao zavjetna crkva Bratovštine drvodjelaca, na mjestu gdje se od 1229. do potresa 1667. nalazila srednjovjekovna crkvica Svetog Jakova.
Ne povezujete nas više, molim Vas!
A onda u đir dalje. Teško, između turista kojih je iznova pun Grad. Ljeto je tu. I Igre nam dolaze. Jer, bez njih nema ljeta. A ni života bez raznih igara. Oko nas i naših života. Povezuju nas s ostatkom Hrvatske na sve načine, a nakon svih prijedloga, najradije bih volio da nas prestanu više povezivat. Na njihov način. I vrijeđat i omalovažavat.
Na njihov način. Iskreno, sve više sanjam i s ugodom se sjećam onih ratnih i poratnih dana kad je Grad bio prazan, plaže puste, a sve zapravo tako ugodno samo naše. S ponosom kojeg zadnjih godina izgubismo. Ovo su godine i ljeta kad običan čovjek s nestrpljenjem čeka da prođe ljeto, gužve i svo ovo ludio. I da s prvom burom i s jeseni opet iznova živimo naše mirne živote. U ovom našem Gradu koji će, kako stvari stoje, još dugo ostat nepovezan s ostatkom svoje države.
Čudno proročanstvo!
Jeste i čuli za Babu Vangu? Slijepa proročica iz Bugarske koja je umrla davno, davno… Njene izjave netko je kažu i zapisivao i tu bi dosta istine, točno prorečenih događanja. Koja se zbiše nakon njene smrti. Ovih dana neki portali objaviše kako su pronađena još neka njena predviđanja, a za dio njih naslutiše kako su vezani baš za nas i Lijepu našu. Evo ih:
“Tuđi Car, a opet domaći, vladat će malom zemljom na Balkanu, zemljom što Jadran ima i tisuće otoka tamo. Vladat će desetljeće dok rat ne zamre i kad ode doći će dvojica – jedan s bradom i jedan što uvijek ima peh i onda će ovaj prvi vladat neko vrijeme, a drugi neće. Tada će doći Vožd, lijep, elegantan, narod će mu vjerovati. Al' će im sve pokrast. Vožd će otići, ali će uskoro u tamnicu bačen biti. Ne dugo. U tim godinama slutnje i tuge, bjeloglava žena i čovjek telećeg pogleda vodit će zemlju. Unatrag.
Ta bijela žena i čovjek telećeg pogleda bit će svrgnuti, a zemljom će zavladati euforija. Na njihovo mjesto doći će mlad pjetlić i debeli kokot. Taj debeli kokot sve piliće pred sobom gazi. I onda će oni hodati naokolo i zobati 25 zrna kukuruza, kažu za narod ih zobaju. A zvijezde žute i zlatne zasjat će tad nad kokošinjcem. I sve će biti plavo. I država će biti plava. A kokošinjac narast će veliki. Juha. Koke idu u juhu…”
E sad, budi pametan. Ima tu puno toga za usporedbe. Tražite pa će te i pronaći. Istina, ta proročanstva uvijek stignu prekasno. Kao i pamet kod nekih.