Heraklit je rekao da je promjena jedina životna konstanta, a tu mudrost nerijetko možemo pronaći i u karijernim putanjama mnogih glazbenika. Ponekad u pozitivnom smjeru kao U2 koji su svoje postojanje kao ultra-prosječni mainstream rock band uspjeli kreativno i kvalitativno unaprijediti u devedesetima kroz industrijsku dance eksperimentaciju, ili pak kroz negativan primjer Prljavog Kazališta koji su se odlučili sunovratiti iz buntovnog punk banda sedamdesetih u isprazna režimska potrčkala devedestih. Naravno, uvijek je tu netko kao AC/DC koji skoro pola stoljeća prkose Heraklitu i štancaju jedan te isti album po dvadeseti put za redom.
Norvežanin Kristoffer Rygg je kao i svi njegovi vršnjaci u Norveškoj s početka devedesetih bio zagriženi black metalac. 1993. s grupom istomišljenika osniva Ulver (vukovi), band s duboko ukorijenjenom black metal estetikom prožetom elementima skandinavskog folklora. Njihov debitantski album ‘Bergtatt’ remek je djelo eksperimentalnog metala, u kojem se standardni black metal elementi tremolom ispunjenih gitarskih dionica i podosta nerazgovjetnog režanja spajaju s folklornim akustičnim prijelazima koji albumu daju dozu melankolije, a ujedno i udaraju jedan od temelja onome što danas nazivamo atmosferičnim black metalom. Osim što su znali napraviti odličan album, Rygg i ekipa su imali i dobar njuh za proizvođače odjevnih predmeta jer mi njihov Bergtatt hoodie još uvijek dobro pristaje, a i nije se pretjerano niti pohabao. Njihov drugi album ‘Kveldssanger’ u aranžman dodaje i klasične gudačke instrumente i komorni zbor, a treći ‘Nattens Madrigal’ najžešći je od trilogije, a ujedno i jedini koji su izdali za veliku izdavačku kuću (Century Media). Nakon konkluzije onoga što danas nazivamo ‘Ulverova Black Metal Trilogija’, Rygg upoznaje kompozitora i zvučnog inženjera Tore Ylwizakera i zajedno iz temelja mijenjaju Ulverov zvuk. Prvi njihov zajednički album je ‘Themes from William Blake’s The Marriage of Heaven and Hell’ na kojem miješaju elektroniku, prog-metal, industrijalu i ambijentalnu glazbu, dok tekstualno u potpunosti koriste Blakeovu istoimenu zbirku lirskih tekstova.
Album je izvrsno primljen među kritikom, dok su fanovi banda bili poprilično zbunjeni. ‘Trve’ blackmetalci su bili šokirani i do današnjeg dana koriste svaku priliku da komentiraju kako Ulver uopće nije black metal band (što je apsolutno točno jer to zaista i nisu od devedesetsedme i okončanja trilogije, a što je i sam Rygg više puta spomenuo). No sljedeći albumi ‘Metamorphosis’ i ‘Perdition City’ su im priskrbili iznimno velik broj novih obožavatelja njihovog novog elektronsko-kinematičkog stila, a ujedno ih pozicionira kao vrhunske skladatelje filmskih soundtrackova. Svoj avangardni klasično-elektronički stil dodatno istražuju u albumima ‘Blood Inside’ i ‘Shadows of the Sun’, a sve veća popularnost rezultirala je odlukom da napokon popuste brojnim nagovorima i nastupaju uživo. Rygg i Ylwizaker angažiraju prateći band i postaju prvi avangardni band koji je pozvan svirati u norveškoj nacionalnoj opernoj kući. ‘Wars of the Roses’ prvi je Ulverov album koji su snimili kao kvartet. Sljedeći album ‘Childhood’s End’ obilježava novu kreativnu prekretnicu, u kojem se Ulver vraća u psihodelične šezdesete kroz niz eklektičnih obrada manje poznatih ‘flower power’ izvođača koje su na pozornici izvedene samo jedanput na Roadburnu 2012. godine. Njihovo najveće kulturno priznanje je poziv Arktičke Opere iz Tromsoa za skladanje Mise, koja je izdana pod nazivom ‘Messe I.X – VI.X’, a nakon nekoliko uspješnih kompozicija za Norveško Narodno Kazalište ponovno mijenjaju stil u melankolično sneni synth-pop na apsolutnom remek djelu ‘The Assassination of Julius Ceasar’ kojeg su premijerno izveli na Roadburnu 2017. godine.
Uz izvrsne pjesme koje će se zasigurno svidjeti i fanovima The Curea i Depeche Modea, Ulver osvaja mnoge nagrade za album godine, a vrlo je vjerojatno da će ista sudbina zadesiti i najnoviji, upravo izdani ‘Flowers of Evil’. Deset izvrsnih, laganih kompozicija iskustvo su koje ne smijete propustiti. Teško je izdvojiti pojedine stvari, no trenutno mi se po uhu najviše motaju ‘Machine Guns and Peacock Feathers’, ‘Nostalgia’ i ‘A Thousand Cuts’. S albumom Ulver izdaju i svoju prvu monografiju ‘Wolves Evolve’ u kojoj kroz niz osobnih priča i fotografija otkrivaju mnoge tajne svojih četvrt stoljeća postojanja. Ukoliko ste zagriženi black metal fan, Flowers of Evil su već deveta zaredom prilika da možete prigovarati kako Ulver uopće nisu black metal. Ukoliko ste pak ljubitelj dobre glazbe, ne postoji niti jedan razlog da odmah sad ne poslušate album. Jedino što je sigurno, pred Ulverom stoji još puno novih metamorfoza.
Foto: Facebook