Ove godine 1. studenog bit će mi 38 godina redovnog radnog staža za volanom. Dvadeset i jednu godinu već vozim Libertasovu liniju broj 11Dubrovnik – Molunat, a nijednog dana nisam bio na bolovanju – ističe za DuList vozač gradskog prometnog poduzeća Libertas Dubrovnik, 58-godišnji Đuro Rašica iz Molunta.
Polazna stanica na autobusnoj liniji koju vozi svega je 200 metara od njegove kuće, a Rašica voli reći kako je uspješno posložio posao i privatni život. Kako je uopće završio za volanom?
-Prije zaposlenja u Libertasu radio sam u Zračnoj luci Dubrovnik, gdje sam kao mladić najprije vozio teretno motorno vozilo. Taj posao bio mi je jako dobar, ali su me ‘gurali’ da idem za vozača autobusa, gdje je bila i bolja plaća. U Zračnoj luci sam ostao do početka Domovinskog rata, a kad smo izbjegli u grad pridružio sam se HV-u, gdje sam sve do oslobođenja Konavala u Vojnoj policiji kontrolirao vojna vozila. Nekoliko dana po oslobođenju Konavala zapovjednik granične policije Ante Vulić, s kojim sam se znao od ranije, predložio mi je da im se pridružim. Meni je to značilo biti opet doma, a i djeca su bila mala, pa sam prihvatio. Radio sam jedan dan dnevnu pa sutradan noćnu pa dva dana slobodno, a meni je to odgovaralo jer je trebalo popraviti kuću. Na 1. lipnja 1997. godine napustio sam policiju te se vratio u Zračnu luku, koja je tada bila u dosta lošem stanju, plaće su bile male, a kolale su i priče hoće li se uopće obnavljati. Onda sam dobio ponudu iz Libertasa da vozim liniju za Konavle. Prihvatio sam, sjeo za volan ‘jedanaestice’ od grada do mog Molunta i dan danas se nisam pokajao. Jedno vrijeme sam vozio i ‘27’ za Vitaljinu, ponekad i ‘10’, linije po gradu gotovo nikako. Iako, kako se promet u Zračnoj luci povećavao, znao sam kasnije tamo kao zaposlenik Libertasa biti na ispomoći. Tako sam radio sve do pred dvije godine – podsjetio se Rašica svog dosadašnjeg radnog vijeka. Podatak da ni dana nije proveo na bolovanju baš nam je ‘zazvonila’.
Čovjek i stroj
-Bogu hvala, tako je bilo. A gledajte, nitko nije isti s 25 i 60 godina. Posao vozača ne bi smjeli raditi stariji od 62 godine. Druga stvar je što je netko sa 70 po svojoj prirodi na istoj zdravstvenoj razini kao netko s 40. Ali biološki sat otkucava. Refleksi, suočavanje i reakcija nisu isti. Kad ste na cesti ključno je da vas nisu napustili refleksi i orijentacija u prostoru. U svakom trenutku morate znati što treba napraviti. Nikad ne smijete dozvoliti da stroj upravlja vama. Čovjek treba toga biti svjestan, znati dokad može. Treba biti hrabar za spoznati gdje su granice. Rijetki to znaju osjetiti. Inače, za voziti autobus prije svega treba biti odmoran. Ne možete ujutro raditi na bageru, a popodne sjesti za volan autobusa. Kod kuće radim koliko mogu, ali nikad ne stojim! – ističe Rašica, koji smatra kako je velika razlika voziti liniju u gradu ili izvan grada.
-Prigradske su linije dosta lakše, premda i one imaju svoje izazove. Nije lako na ‘šestici’ ili ‘jedinici’ provesti šest ili sedam sati. Iskreno, ja na mojoj ‘jedanaestici’ nemam nikakvih problema s putnicima, a to su najčešće srednjoškolci, studenti, ljudi koji rade u gradu, koje viđam svaki dan, te turisti iz Molunta koji žele razgledati Dubrovnik – smatra Rašica, čije su troje djece također bili njegovi putnici.
-’Jedanaesticom’ su išli u grad u srednju školu, a takvi đaci-putnici su većinom i dobri učenici. Opterećeni su samim putovanjem, koje dnevno traje više od dva sata. Uvijek sam tolerantan prema đacima. Pa i kad zaborave pokaz, nikad ne reagiram – kaže nam gospar Đuro. U njegovom autobusu se đaci pristojno ponašaju. ‘Mladost se kultivizirala’, kaže.
Prilagoditi se putniku
Možda neki od njih i bi radili probleme, ali ih ne rade. Na kraju krajeva, svima im znam roditelje! Naravno, uvijek je bilo i bit će rasparanih sjedala, nije mi drago to vidjeti. Dosta su nam pomogli i mobiteli, na kojima se djeca zabavljaju tijekom vožnje. Nije svako zlo za zlo! – govori Rašica, koji u svom poslu vidi i dosta psihologije.
-Treba se prilagoditi putnicima. U svakom poslu gdje se radi s ljudima treba shvatiti da smo mi tu radi njih, a ne oni radi nas. Za to smo plaćeni. Dobro je rekao jedan moj kolega: ‘Što ti uđe na jedno uho, neka izađe na drugo’. Naravno, nije lako svega se naslušati, ali u odnosu na druge gradove Dubrovnik je odličan – mišljenja je Rašica, koji zna što odgovoriti onima koji mu se požale.
-Uvijek kažem ‘možete vi to reći i vozaču, ali bolje vam se obratiti u firmu, općinu ili grad’. Znaju se ponekad žaliti da je malo linija, ali linija je toliko koliko je novaca. Ovo što je sad je opravdano i to mora biti. Drugi se žale da su vožnje preduge. Od Molunta do Dubrovnika su 42,5 kilometra, što je oko sat i 15 minuta vožnje. Naravno da trajanje vožnje nije isto po suncu ili kiši, ljeti ili zimi. Od Zračne luke do Molunta stignem za 15 minuta, ali od grada do Zračne luke se nikad ne zna – objašnjava Rašica, koje pitamo bi li mijenjao svoju ‘jedanaesticu’ za neku drugu, možda gradsku liniju?
-Da se mora, bih, ali da se mene pita, ne bih. Meni je Molunat dom pa i tvrtci to odgovara jer mi ne plaća putne troškove. Spojeno ugodno s korisnim. Ja sam u Libertasu miran i opušten. Radim svoj posao, gdje treba biti uredan i točan, profesionalan i ispravan, s normalnom komunikacijom s putnicima. Zato meni svaki direktor odgovara jer nitko od njih nije imao problem sa mnom. Znam kako je bilo, a kako je danas. To je velika razlika, a pogotovo su bolji uvjeti rada u Komolcu. Čovjek samo treba znati što mu je posao. Osim toga, o radnom vremenu i smjenama se jako vodi računa, kamo sreće da je tako i u drugim tvrtkama. Nema smjene duže od 6 i pol sati, imamo dnevni odmor, a svaka dva tjedna 48 sati odmora. Kad bi tako, po zakonu, radili privatni prijevoznici, ne bi nijedan njihov autobus preksutra zavozio jer bi im bilo neisplativo! – kaže nam Rašica. Naravno, kad razgovaramo s vozačem, k tome iskusnim ali i staloženim, neizbježno je pitanje – kako je voziti po našim cestama?
-Konavoske su prometnice dobre po kvaliteti asfalta, ali su gužve vječni problem. Najviše na preopterećenoj magistrali, koja je ista od 1963. godine, premda je promet porastao ‘tisuću puta’ i izgrađen je mega-aerodrom. Trebala bi nam ta često spominjana brza cesta, neće biti gužve, tranzita, kamiona za Albaniju. Ljeti ne mogu u Karasovićima skrenuti za Molunat zbog gužve na granici, koja se zna razvući sve do Grude. Ali, veći je problem Župa dubrovačka, pogotovo što se planiraju semafori na Dupcu za groblje. U 1500 metara magistrale imat ćemo dva raskrižja regulirana semaforima, dakle kolonu od Plata do Dupca. Križanje u Srebrenom je prilično dobro riješeno, ali pravo rješenje je bio kružni tok. Čim morate stati, odmah se stvori kolona. Ipak, kad znamo kakve su ceste, ovo sve izvrsno funkcionira! Poseban je problem pristup Zračnoj luci, gdje se ulazi i izlazi direktno s magistrale. Ponekad čekam 6–7 minuta dok se uključim. Vidim da se i to rješava. Vidjet ćemo – kaže nam Rašica.
Vidio ‘predstave’ bez ulaznice
Na pitanje što mu o poslu u Libertasu kažu doma, gospar Đuro odgovara: Nikad doma ne govorim o Libertasu!
-Ja sam takav, nemam potrebu govoriti o poslu. Pa zašto bi oni znali što se meni taj dan dogodilo za volanom? Tako je od prvog dana. Kad u Moluntu izađem iz autobusa i zatvorim vrata sve što se dogodilo i što sam čuo ostaje u autobusu. Živim 40 kilometara od Kazališta Marina Držića, ali nemam vremena poć u teatar jer sam se nagledao toliko ‘predstava’, a da nikad nisam platio ulaznicu. Ovaj posao ne možete raditi ako se ljutite, a kamoli da probleme donosite doma ili na posao. Kad bih na svašta reagirao, gdje bih stigao? A toga ima svaki dan. Na kraju krajeva, putnik koji se vozi mora osjetiti sigurnost – odao nam je gospar Đuro djelić svoje životne filozofije. Za kraj pitamo – hoće li u mirovinu čim ispuni uvjete ili će se ipak zadržati za volanom?
-Kad ispunim uvjete za mirovinu, neću odugovlačiti. Sve ima svoje granice. Imam kući suprugu i troje djece, od kojih je dvoje završilo fakultete i rade, a treće dijete ide u gimnaziju. Kod kuće se bavimo turizmom, ima posla dovoljno. Treba molit Boga za zdravlje, a drugo će sve doći – zaključuje ‘prvi volan Molunta’.