Aktualno

VODIČICA LIDIJA BEGIĆ Radila sam za Nobelovca i vodila poznate, a sve s ogromnom ljubavi prema Gradu

Turistička vodičica Lidija Begić ove godine obilježava 25 godina svoje karijere u turizmu koju je započela još za prvih poslijeratnih godina. U tom je razdoblju doživjela toliko prekrasnih trenutaka, upoznala i vodila mnoge iznimne ljude različitih profila, a sve je radila, te i dalje radi, s ogromnom ljubavi prema Gradu, ljudima i svome poslu. Iako je 25 godina gotovo nemoguće ‘smjestiti’ na nekoliko papirnatih stranica, Lidija Begić za DuList je podijelila uspomene sa svojih početaka, istaknula ‘stariju gardu’ uglednih dubrovačkih vodiča koji su joj bili podrška, a dotaknuli smo se i utjecaja pandemije na posao turističkog vodiča te novih zanimljivih tura koje je ova vodičica pripremila za naše sugrađane.

Iza Vas je 25 godina bogate karijere. Što Vas je zaljubilo u posao turistič-kog vodiča i u njemu zadržalo?
Da mi je netko rekao da će mi 25 godina radnog staža u turizmu, kao turističkog vodiča, a ponekad i uz druga zanimanja, biti u ovakvoj godini u kojoj smo, sudeći prema filmu ‘Povratak u budućnost’ iz 80-ih mislili da ćemo letjeti automobilima, a ne biti zabijeni u svoje kuće zbog nekog virusa i da će sav promet stati, ne bih mu vjerovala. 25 godina me čini jako ponosnom, ali nisam nimalo u slavljeničkom raspoloženju. Jako se puno toga može ispričati u 25 godina života, a pogotovo jedne profesije poput ove turističkog vodiča u Dubrovniku koji se u trenutku kada sam počinjala raditi, oporavljao od rata. To je vrijeme neusporedivo sa situacijom masovnog turizma, toliko promijenjenim načinom putovanja, strukturama gostiju koji nam dolaze, ponudom i uslugama druge vrste kakve imamo posljednjih godina. Jako puno mojih novih kolega ne mogu zamisliti uopće kakva je bila ta situacija kada sam tek počela. Završila sam tada srednju školu i krenula na prvu godinu fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu i moja prva sezona, ako je tako možemo nazvati, bila je 1996., godina nakon završetka rata. To su bili pokušaji promišljanja kako vratiti turiste. Radilo se sa starim iskusnim kadrom u Gradu. Na samom početku sam odradila nekoliko tjedana za Bemex, a nakon toga me je poznati dubrovački vodič Maro Jelavić angažirao da skupa s njim odrađujem prve grupice povratnika starih partnera na našoj obali i to SAGA Holidays seni-ore iz Velike Britanije. Radilo se o grupi-cama od pet do maksimalno deset ljudi. Jednostavno nije postojao veći interes. Iako sam širokog područja interesa, pogotovo prema umjetnosti, našla sam se u ovoj profesiji. Vidjela sam se u životu u Dubrovniku koji je kroz cijelo moje djetinjstvo turistički cvjetao. Raz-mišljala sam kako se uz to mogu baviti i svime drugim što me zanima. Prvu pravu sezonu odradila sam 1997. u Atlasu gdje sam ostala punih deset godina i u toj sam agenciji prošla cijeli niz zanimanja. Izuzetno sam ponosna na svoje godine u Atlasu. Ta je tvrtka iza rata imala vrhunski menadžment. Svi mi kažemo da smo prošli ‘Atlasovu školu’ i upravo me je to oblikovalo u turističkog djelatnika širokog spektra. Osim što sam bila vodič, pratitelj pa vodič na turama jedno sam vrijeme provela i kao komercijalist u američkom i francuskom odjelu. Inače sam vodič za engleski, francuski i ruski jezik. Čak sam nekoliko godina radila u Kadrovskoj službi kao asistent za edukaciju kadrova, prikupivši već dovoljno iskustva iz prethodnih vodičkih godina na terenu. Organizirala sam tečajeve za turističke pratitelje, animatore i lokalne vodiče. Atlas sam napustila 2008. i kao mama dviju djevojčica tada nisam pošla u turizam, već sam počela raditi na novom, prvom privatnom sveučilištu DIU. Bila sam u timu koji je kreirao te studije i odradila sam jednu godinu prve gene-racije. Nakon toga prevladala je ljubav za turizam i to je bio trenutak kada sam ostavila sveučilište i počela sam raditi isključivo kao vodič otvorivši svoj obrt.

blank

Nakon svoje prve odrađene sezone dobili ste i Atlasovu nagradu?
Nisam ni znala da se to sprema. Atlas bi na kraju svake godine nagrađivao najistaknutije pojedince i nove projekte pa sve do turističkih vodiča. Tako sam nakon prve sezone bila nagrađena kao najistaknutiji pojedinac vodič koji je najviše doprinio ugledu Atlasa te godine. Naša tadašnja direktorica Pave Župan Rusković poklonila mi je tada jednu grafiku, to mi je prekrasna uspomena i bio mi je nevjerojatan podstrek za daljnje usavršavanje i napredak u struci.

Prve korake kao turistički vodič napravili ste u društvu uglednih dubrovačkih vodiča. Jesu li Vam oni bili podrška?
Danas je teško zamisliti kakav je osjećaj meni ‘maloj’ bio doći u društvo jednog gospara Iva Brangjolice, gospođe Ileane Grazio, Danice Casagrande… Sve su to bili vodiči ‘stare garde’, uključujući mog oca, i mnoge druge od kojih je većina još uvijek aktivno radila 2019. Posebno bih istaknula gospođu Pavu Brailo. Bila je draga kolegica mog oca i od prvog me dana poticala k ovoj profesiji jer je u meni prepoznala tu ogromnu ljubav za Grad i njegove vrijednosti. Kad sam postala vodič, jednu me večer odvela sa sobom i upisala u Društvo prijatelja dubrovačke starine, predstavila me i rekla da Društvu treba upravo takvih mladih ljudi. To nikad neću zaboravit’. A na te dane me podsjetila u svojim zadnjim vodičkim sezonama kada me je zamolila da uskočim u neke njezine grupe.Iza rata granice su još bile zatvorene.

Kako je tada izgledao turizam?
Danas se jako puno promišlja što napraviti u ovoj pandemiji, ali zamislite situaciju iza rata u kojoj je grad bio porušen, a granice zatvorene. Trebali smo kreirati turistički proizvod da bi bio na tragu onoga što je do tada bilo uspješno, a bili smo limitirani nizom faktora. To je bilo jako izazovno vrijeme, ali toliko radosti, elana i volje koja je najmanje bila vezana za financijski dobitak davno nisam vidjela. To je bio jedan drugi duh, dugi radni sati s jako puno osmjeha, a bilo je i teških momenata. Mi nismo krenuli s izletom u Mostar dok nije bilo sigurno za naše goste. Izlet u Međugorje je bio jako tražen jer je bio jedini takve vrste tada u ponudi. Teško je to danas zamisliti. Imali smo vrlo prodane izlete koji su išli primjerice, iz Grada na Lokrum i u Cavtat, i obratno. Nakon 2000. počela su se vraćati nama jako važna tržišta. Puno se radilo na promociji turizma. Osobno sam 12 dana bila na putovanju s jednim francuskim novinarom kroz Hrvatsku prije autoputa, išli smo rent a carom i radili smo reportažu koja je trebala izaći kao duplerica u Le Mondeu da bi nam vratila francusko tržište. Trebalo je jako puno da se vrati američko tržište, a veliki smo procvat doživjeli kada smo se povezali s dalekim tržištima. Morala se s time mijenjati i naša ponuda.

Možete li izdvojiti najzanimljivije osobe koje ste vodili kroz proteklih 25 godina?
U tih 25 godina skupe se zanimljive situacije i vode se zanimljivi ljudi. Posao turističkog vodiča nije onakav kakvog ga većina doživljava, kao nekakva lagana šetnja koja donosi jako puno novaca. Prije svega turistički vodiči rade u svim mogućim vremenskim uvjetima, to je posao na otvorenome koji se radi i za najveće žege po zidinama, po kiši i grmljavini. Agencije u svojim brošurama jako dobro opišu kakva je težina svakog programa, ali toliko gosti znaju biti tvrdoglavi pa bude svakakvih situacija. Posao turističkog vodiča je stvarno specifičan jer kad bi ti se nešto privatno dogodilo u tom trenutku, ako grupa dolazi u određeno vrijeme, ti tamo moraš bit’ barem 10 minuta prije, bez obzira što se tebi događa. Moraš se nasmijati i doći na radno mjesto. To ne znači da se nećeš u međuvremenu snaći pa, ako iza imaš zakazano drugo vođenje, uvijek netko može uskočiti. Ali, ono prvo vođenje koje stoji znali smo otkazati jedino u slučaju smrtnog slučaja u obitelji. Nemoguće je zapamtiti ljude koje vodimo, već samo specifične situacije. Radila sam specifičan spektar programa, vođenja, izleta od potpuno VIPsituacija, MICE, kongresa, privatnih tura ili onih potpuno uobičajenih s različitih cruisera. Vodila sam u svojoj karijeri jako velik broj znanstvenika, guvernere raznih banaka, vodila sam unuka Indire Gandhi koji je imao incognito tretman iako kod nas ne bi bio prepoznat. Vodila sam i jednog popularnog američkog TV voditelja koji je putovao pod pseudonimom. Za vrijeme vođenja nitko se od Europljana nije za njim osvrnuo, ali ga je nekoliko Amerikanaca prepoznalo. Moje vođenje s najvišim državnim protokolom bilo je 2002. kada je u Grad stigao potpredsjednik kineske Vlade. U ime Vlade tad je bio pokojni Zdravko Tomac. Išli su s aerodroma u Cavtat pa smo brodom krenuli u razgled grada. Zanimljivo je usporediti to vođenje s onim kada je 2019. u Grad došao kineski premijer Li Keqiang. Što se tiče sigurnosnog protokola sve je bilo slično, međutim, kako u Dubrovniku sad već imamo skupinu mlađih ljudi koji su završili nekoliko stupnjeva kineskog jezika, većina njih je bila angažirana prilikom posjeta i vođenje je bilo na engleskom. A 2002. nismo imali nikoga tko govori kineski, a vođenje za koje sam očekivala da će biti na engleskom, bilo je na hrvat-skom jer je prevoditelj kojeg je premijer doveo sa sobom bio čovjek koji je završio svoje studije u Beogradu i njega su odabrali kao poznavatelja sličnog jezika. Vodila sam i potpredjednika Međunarodnog monetarnog fonda 2019.Najvažnije iskustvo bilo mi je vođenje Roberta Mandela koji je 1999. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Radila sam na kongresu Hrvatske narodne banke i tu sam ga upoznala. Prije nego što je dobio Nobelovu nagradu, toliko sam mu bila draga da me je pozvao da dođem raditi za njega kao baby sitterica njegovom sinu, a sljedeće godine, kada je dobio nagradu, ponovno je došao u Dubrovnik i ponovio svoj poziv, ali ovaj put da mu budem administrativni asistent dok je odsutan na putovanjima. Prihvatila sam njegovu ponudu bez dvoumljenja. Otišla sam tijekom 2000. s njime u Toscanu gdje je imao vilu i živio sa svojom obitelji. Koliko me 10 godina u Atlasu oblikovalo kao turističkog vodiča, toliko je tih pola godine rada za tog čovjeka utjecalo na moj dodatni razvoj kao osobe. Stekla sam reference i toliko široki spektar kontakata. Bilo je to ljeto u Toscani gdje bi on priređivao večere za 40 ljudi od Rima do Venecije, onih autohtonih starih obitelji, zatim povjesničara umjetnosti, svih izvrsnih intelektualaca. Urezalo mi se kao ‘maloj iz Grada’ kad sam se našla na objedu u dvorcu iz 15. stoljeća na koje nas je pozvao direktor The British Museuma. Imala sam osjećaj kao da sam ušla u film. Oni su za vrijeme objeda razgovarali koji je od još dva čovjeka za stolom sljedeći kandidat za Nobelovu nagradu. Zatim, jedna od Mandelovih kćeri udana je za holywoodskog glumca zahvaljujući kojem je kroz taj dvorac tijekom tog srp-nja i kolovoza prodefiliralo jako puno glumaca. Tu sam upoznala jednog od mojih najdražih glumaca Garyja Sinisea. Boravak s njime je jedna od mojih najljepših uspomena. Za Roberta Mandela radila sam šest mjeseci u Italiji i onda je trebalo poći u Ameriku jer on tamo provodi zime. I to je bio trenutak u kojem sam shvatila da je moja nostalgija za Dubrovnikom toliko jača od moje želje i pruženih mogućnosti u Americi. Vratila sam se u Dubrovnik, u Atlas.

Osim vođenja, imali ste se priliku okušati i kao voditeljica?
Vodič mora imati i niz drugih predispozicija, nije dovoljno samo imati licencu. Ima situacija u kojoj nisu svi spremni prihvatiti ni majicu s logom, a kamoli kakav kostim. Ja uživam u kostimiranim turama, uvijek sam bila sklona umjetnosti. Nisam mogla sanjati ni u najluđim snovima da ću biti i voditeljica. Oko 2012. turistička je zajednica davala podršku francuskoj televizijskoj kući TV France i napravili su program koji je trajao sedam dana te su tako predstavljali sedam destinacija. Odabrali su pet kandidata iz Francuske i s njima se snimao reality. Kada su me pozvali, mislila sam da se radi o promotivnom vođenju, ali sam dobila ulogu voditeljice. Ujutro bih ih u toj vili pozdravila, najavila im koji im je sljedeći zadatak, bila je to kratka verzija Big Brothera na francuskom. To je bilo vrhunsko iskustvo, baš jedan zabavan posao.

S kakvim ste se sve situacijama susretali tijekom Vaših vođenja?
Bilo je čudnih i bizarnih situacija. Na samim početcima kolegica i ja vodile smo grupe na Lokrum i na brodu je, u kolegičinoj grupi, bila jedna gospođa, trudna, s troje djece i s još jednim u kolicima. Naravno, prebrojali smo ih sve. Ali, kad se brod već odvezao, ta je gospođa rekla da je ‘nešto’ zaboravila na otoku. Zaboravila je dijete u kolicima. Sljedeću situaciju meni je priuštio gost s cruisera. Preuzela sam grupu s broda, vodila ih na panoramu, prebrojala ih i potom smo se vraćali na Pile. Uvijek im naglasimo da ništa ne ostavljaju u auto-busu. Ali, jedan gost mi je diskretno prišao i pitao me znam li kamo je otišao autobus? A, kad sam ga pitala što je u njemu zaboravio, odgovorio je kako se njegova 15-godišnja kćer ispružila na zadnjim sjedalima i zaspala. Zanimljivo je uvijek voditi i ruske VIP grupe. Često znaju biti distancirani, žele privatnu uslugu i da im budete na raspolaga-nju, a nakon toga uvijek pokažu široku dušu. Ako si s njima cijeli dan, stalno te zovu da s njima jedeš i piješ. Jest će u najskupljem restoranu i podrazumijeva se da si ti s njima. Tako mi se dogodila jedna specifična situacija. Dakle, Šunj u kolovozu, mi na jahti, vani zvizdan. Manja grupa Rusa vadi najskuplji viski i Martel i nutkaju i mene. Kakva situacija! Razgovaram s njima, smješkam se, pokazujem nešto i liznem Martel i pravim se da pijem, a zapravo sam napeta i jedva čekam trenutak kad će se okrenut’ na drugu stranu da ga prolijem u more. Bude neminovno i tužnih situacija pa sam tako imala i iskustvo smrti turista. Trebalo je uskočiti kolegi kojem se gost nakon folklora u Lazaretima jedno-stavno srušio, trebalo je povezati agenta, agenciju i biti podrška članu obitelji pre-minule osobe.

Kreirali ste i nove, specijalizirane ture. Kako ste se na to odlučili u ovoj pandemijskoj godini?
I prije su postojale specijalizirane ture, samo u manjem obimu. Ako kao vodič želite zadržati kvalitetu, morate neprestano učiti, čitati, pratiti i podsjećati se. Nakon prvotnog šoka zbog pandemije, kada smo shvatili da ove godine nećemo imati što u turizmu raditi, nadala sam se najboljem, ali sam očekivala najgore. Sve nas je povezao strašni osjećaj neizvjesnosti i beznađa i pitali smo se što ćemo dalje. Zadnje vođenje prije karantene bilo je u onom istom tjednu kad je karantena proglašena, a nakon toga, ništa. Kroz ljeto sam imala 20-ak indi-vidualnih vođenja. Organiziranih tura imala sam tek pet. Kad sam se pomirila sa situacijom, odlučila sam da je trenutak za kreativnost i novu ponudu. Kreativan sam tip, pišem cijeli život, pa sam pisala i dnevnik punih 16 godina. Trenutno imam četiri tematske ture, a nastale su iz mojih ljubavi i sklonosti. Prve tri su, smatram, baš ono što na ovome tržištu nedostaje. Vjerujem da će to biti dobri proizvodi. Kako jako volim djecu i životinje, tome sam se prvo posvetila. Kreirala sam dječju turu koja se kreće poznatim lokacijama. To je šetnja na zanimljiv, zabavan način koji može dovoljno dugo zadržati dječju koncentraciju. To je i obiteljska ura. Druga tura je posvećena stvarnim i fantastičnim životinjama. To je potraga ulicama Grada za takvim životinjama i svim onim životinjskim likovima koji se kriju po raznim kutcima našeg grada. Obje ture su namijenjene djeci, obite-ljima i mladima. Ta se tematika zasad na tržištu nije pojavila. Treća tura je ono što želim prvo našim građanima pokloniti za Valentinovo. Organizirat ću besplatnu turu ‘Tragovima ljubavi od davnina’. Dubrovnik je prepun ljubavnih priča, bez obzira je li riječ o legendama ili stvarnim ljudima koji su hodali ovim kamenom prije nas. Moja tura kreće se ulicama Grada baš njihovim stopama i govori o stvarnim ljudima, utemeljenim povijesnim činjenicama i oslanja se na malo povijesnih ljubavnih šaputanja. Četvrta tura je napravljena meni za dušu, tura o manje i više poznatim dubrovačkim kapelicama.

Pandemijsko iskustvo podijelit ćete s kolegama prilikom Međunarodnog dana vodiča 21. veljače?
Pozvana sam kao jedna od govornika na Zoom sastanak s kolegama iz Slovenije u sklopu Hrvatsko – slovenskog druš-tva Ljubljana. Analizirali smo situaciju i svi postavljaju ista pitanja. Odabrali su mene i kolegicu iz Pule, kao predstavnice dva grada koja su po turizmu neusporediva. Tema je turizam u 2021. godini, što kažu turistički vodiči i bilanca 2020. Pitanja su koji će turisti doći, koji ne, tko će preživjeti i koje su nove mogućnosti turizma.

Kako bi se vodiči trebali postaviti kada se posao ponovno pokrene? Slijedi li borba za individualnog gosta?
Poput nekoliko svojih kolegica i ja sam kreirala specifične ture jer sam to osjetila kao svoju želju i mogućnost. Ne mislim da ćemo svi krenuti tim putem jer je to još uvijek samo usputni dio aktivnosti. Dubrovniku treba organi-zirani turizam, on je najvažniji. Turi-stički vodiči njegov su dio. Iako se zahvaljujući internetu turizam mijenja, posredništvo u turizmu ipak nije izgubilo snagu. Postoje nacije kojima je osobni travel agent prijeko potreban. Trenutno je najteže MICE sektoru, on će se najsporije oporaviti jer se radi o puno većim grupama. A, ako nešto dovodi klijente visoke platežne moći, to je MICE. Tu je i industrija vjenčanja i evenata, cruising turizam, receptivni turizam. Turizam se mijenja, ali uloga turističkog vodiča ostaje više-manje ista. Najava cruisera za 2021. nama je važna i nadamo se da će se ona realizirati. U zadnje je sve puno nade, svi članci su pozitivni i turistički vodiči se nadaju povratku posla. Neki se trenutno bave novim vidom turizma-plaćenim online turizmom. Vjerujem da svi, poput mene jedva čekaju prestanak pandemije, oporavak svih naših turističkih agencija te da zajedno ponovo krenemo u susret gostima za koje smo spremni.

blank

Nacionalne licence kao i dopuštanje vođenja vodičima iz država članica Europske unije u lokalnim sredinama ponovno se aktualiziralo. Međutim, o tome je bilo riječi već 2017.?
Taj zakon nije ništa novo. O njemu smo razgovarali i 2017., ali sjećam se da smo ga u Društvu turističkih vodiča Dubrovnik spominjali i puno prije. Nije ovo prvi put da se taj zakon mijenja i pamtim neke od prijedloga koje su vodiči upućivali MINTU iz uvijek sličnih razloga kao i danas, da bi se zadržala kvaliteta usluge vodiča, a smanjila njihova inflacija. Jedan od uvjeta bio je da se umjesto SSS traži tadašnja VŠS ili VSS kako bi se moglo polagati ispit, ali taj prijedlog nije prošao. Naravno da ima jako kvalitetnih i uspješnih vodiča koji nemaju tu razinu obrazovanja, kao i u svim profesijama, te bi sva stečena prava bila zadržana, ali generalno ovaj je korak mogao utjecati na hiperprodukciju vodiča na tržištu o kojoj se danas govori. Prije četiri godine prilikom prijedloga promjene Zakona, bila sam član Uprave našeg društva. Ministarstvo je i tad (kao i ranijih godina) predlagalo uvođenje nacionalne umjesto regionalne licence. S obzirom da smo pratili stanje u zemljama EU, u kojima svi osim Španjolske imaju nacionalnu licencu, a znajući da će Europska komisija nastaviti s pritiskom na Hrvatsku da promijeni zakon na ovaj način koji je sada opet aktualan, mi smo bili za taj prijedlog, ali pod puno zahtjevnijim uvjetima nego što sad Ministarstvo predlaže. Nacionalna licenca prema našem prijedlogu trebala je imati 600 sati nastave, što bi trajalo oko 2 godine, takav tečaj koštao bi više, ali neosporno bi davao vodiča neupitne kvalitete. Svi licencirani vodiči RH već imaju položeni isti opći dio, a za svaku županiju polaže se posebni dio ispita. Međutim, i to je na takav način regulirano u posljednjih 26 godina, jer su vodiči do izbijanja Domovinskog rata polaganjem također drukčije koncipiranog ispita stjecali licencu za 4 dalmatinske županije. Takvu ima moj otac, jednako kao i samo nekoliko godina starije kolegice koje su stekle licencu neposredno prije rata. Ovaj prijedlog koji sad ide na izgla-savanje nije takav, i jednako kao i promjena u zakonu kojom i RH dopušta vodičima EU da na privremenoj i povremenoj osnovi obavlja djelatnost u RH za sve turističke vodiče u Hrvatskoj jako je štetan. Ne radi se tu samo o kvaliteti interpretacije naše baštine od strane tih vodiča, već o direktnoj ugroženosti našeg opstanka na tržištu, i zato nam podrška gradonačelnika Mata Frankovića puno znači. Ne znam hoće li ovaj zakon sad biti izglasan ili opet odgođen kao u mandatu bivšeg ministra, ali s obzirom na članstvo RH u EU, kad jednom do njegovog izglasavanja dođe, iznimno je važno da se ne promijeni i Pravilnik o zaštićenim lokalitetima, na čijim područjima vodiči EU bez polo-ženog posebnog ispita nemaju pravo vođenja, a to je još nešto za što Europska komisija vrši pritisak na RH.

Kakav turizam kao vodičica očekujete kada se sve ponovno pokrene?
Vladine mjere bile su pravovremene, bez njih bi situacija bila još gora. 2020. smo s njima preživjeli. Preduvjet da bi nam se sezona 2021. počela događati bit će sigurnost. Da bi ljudi počeli ponovno putovati, moraju se osjećati sigurno. Hrvatska kao i druge zemlje rade na tome. Dubrovnik nije zaboravljen. Treba vidjeti kako ćemo biti konkurentni u onom trenutku kad se sve pokrene i ne mislim da to trebamo raditi drastičnim smanjivanjem cijena, jer jednom kad ih smanjimo, one se neće vratiti na prošlu visinu. Trebamo raditi na ponudi i postići da za cijenu koju nudimo, usluga bude na toj razini kvalitete. Rad u turizmu je težak, a stvorio se dojam da se u njemu lakim radom dolazi do velikih novaca. Za svaki posao je važno da ga voliš da bi ga radio dobro, ali za turizam je to važnije nego za bilo koju drugu profesiju. Ako u turizmu ne radiš posao s ljubavlju, to će se osjetiti i pokazati. Ljudi su zaboravili da je turizam uslužna djelatnost. Uvijek mi padne na pamet jedna izreka koju sam čula od starijih kolega u Atlasu ‘turistički je solad sladak, ali se treba prignut’ na tle za pokupit’ ga. Koliko god se turizam mijenja, mi se moramo mijenjati s njime i potražnjom.

Pročitajte još

Strabag i Avax žele graditi čvor Brijesta, ponude im veće od procijenjene vrijednosti radova

Dulist

Uskoro dodjela grobnih mjesta na Dupcu. Cijene nešto niže, ali bez opreme

Dulist

VRIJEDNA DONACIJA Dubrovačka bolnica bogatija za novi monitor vitalnih funkcija i binokularni oftalmoskop

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija