Kad smo se prvi put čuli, dogovarali krajem siječnja za razgovor u našem tjedniku, nakon zahvale za čestitku rekao je samo kratko: ‘Ovo nam je trebalo!’, misleći na susret s veliki Pro Reccom.
Iz tiskanog izdanja tjednika DuList, 25. siječnja 2022.
Iskren kakav jest, kratko i jednostavno, strpljivo je odgovarao na sva pitanja pa i ona ne-sportska, iako je poprilično teško razdvojiti njega i vaterpolo na dvije komponente. Reći će nam, jednostavno je bazen, igra, dio njega. Vjekoslav Kobešćak je ‘gospar purger’ od 2015. godine, kada je prvi put došao u naše južne krajeve i ludu zagrebačku vrevu zamijenio mirom pitoresknih Konavala. Nakon maestralne utakmice LEN Lige prvaka odigrane 25. siječnja, gdje su se suočili s možda trenutno im najvećim protivnikom, talijanskim PRO Reccom, noć završava s 11:8. Vjeko još ne skida osmijeh s lica. Prepričava nam utakmicu, otkriva nove planove, priča nam o životu u Konavlima…
‘Ovo nam je trebalo.’ Kratka je to rečenica, što stoji iza nje?
Prošlu kalendarsku godinu završili smo s dvije jako loše utakmice, protiv splitskog Jadrana u finalu Kupa Hrvatske i protiv OSC Budapest u Len Ligi prvaka. Igrali smo s jako lošom izvedbom. Evidentno je kako smo bili psihički poljuljani i trebalo nam je određeno razdoblje da se malo oporavimo. Čak je dobro da je bila jedna kraća pauza nakon te dvije utakmice, iako su svi igrači koji su u reprezentaciji išli dalje na svoje akcije. Ali nekih dva tjedna bili smo odvojeni i mislim da nam je to trebalo. Za… Hm…
Reset?
Da, tako nekako. Jednostavno, da se maknemo jedni od drugih, no i da analiziramo sami sebe, našu igru i što je dovelo do poraza. Porazi su normalna stvar u sportu, događaju se i događat će se opet. Međutim, ovdje se radilo o dosta šokantnim porazima. Trebala nam je utakmica, ili utakmice – jer se nadam da će se niz nastaviti – za dobiti samopouzdanje i povjerenje od publike. Vrlo važna stvar za nas je publika koja se pojavila na utakmici protiv Recca. Nakon dvije godine, ako ne i više, možda čak i tri sezone, dobili smo ogroman vjetar u leđa od publike. Spontani pljesak. Hej, to je Recco! Nije moglo biti bolje, jer je to najbolja momčad u Europi i samim time je malo tko očekivao pa i mi sami, tu pobjedu. Iako, mi smo Jug, ne smijemo gledati sebe kao neke autsajdere niti u jednoj utakmici, pogotovo ne u Gružu. Svejedno, PRO Recco je ime koje izaziva ogromno poštovanje. Tako da – da, za naše stanje i na Vaše pitanje je odgovor – da, ova utakmica nam je trebala. Samo se nadam, vjerujem, kako ovo neće biti izolirana noć nego nešto što nam pokazuje koliko ustvari možemo.
Možda bi bolja riječ od pokazala bila – podsjetila?
Prethodne dvije utakmice pokazale su koliko NE možemo, koliko možemo biti loši, a sad smo vidjeli koliko možemo. E sad, treba doći u rutinu, ja kao trener trebam izgraditi igru, odnose, sustav s kojim bi mogli ovako izgledati na većini utakmica. Uz disciplinu.
Uz prijateljstvo, karakteristično za momčad Juga, ipak treba taj disciplinirani duh?
Da, oni su krasna momčad u, zasad što vidim, jako dobrim odnosima. Imamo tri internacionalca, tri grčka igrača – Alexandrosa Papanastasioua, Stylianosa Argyropoulosa i Konstantinosa Kakarisa – reprezentativca, koji daju ne samo sportski, već i ljudski doprinos, znači ne samo igrački. Sve su ostalo domaći igrači tako da je dobra energija u svemu tome. Gledajte, za rezultat nije nužno da su igrači prijatelji, ali ovo je stvarno jedna momčad prijatelja. A i do Grka je samih, kako su se postavili s prvim danom dolaska. A postavili su se dobro.
Zadovoljni ste svojom momčadi?
Jesam.
Možete li prokomentirati mlađe kategorije – tko bi mogao uskoro ‘preći’?
Politika našeg kluba je, a možda i glavni cilj, afirmacija mlađih igrača iz naše vaterpolo škole. I od toga ne odustajemo, ponekad i pod cijenu malo težeg odrastanja i slabijeg rezultata. Tako je i ova godina zacrtana. Nije se htjelo ići s finacijskim rizikom i dovođenjem pojačanja, nego smo se opredijelili za samo tri igrača ‘sa strane’, sve ostalo su domaći igrači, što je mislim zapravo kuriozitet u sportu. Što se tiče perspektivnijih mlađih igrača, dugotrajan je to proces i dosta je nezahvalno govoriti imena mladića koji još nisu u seniorskoj momčadi. Što se tiče seniora, to nije problem. Vidjeli smo mladog Ivušu Burđeleza koji je 2005. godište, dečko iz Lovornog koji svaki dan dolazi na bazen i evo već sa 16 godina je postao prvotimac. To su ti sjajni momci. Krasi ih požrtvovnost koja je i inače karakteristika igrača – radi se o ljudskoj čvrstoći u glavi. Još je nekoliko juniora koji su već i debitirali i na koje računamo. Naravno, teško je računati na sve njih u smislu da jednog dana budu nositelji igre u Juga, ali većina njih će moći živjeti od vaterpola jedan lijepi dio svoje karijere i života. U mlađim selekcijama, dakle od 16 godina na niže, imamo nekoliko generacija koje su izuzetno zanimljive, kojima ćemo posvetiti pažnju u idućem razdoblju.
Nakon dužeg vremena, krenuli ste s upoznavanjem školaraca sa školom vaterpola?
Da, šef sam mlađih selekcija zadnjih nekoliko godina. Obišli smo većinu škola u Dubrovniku, čak smo došli do Osojnika i imamo, nakon nekoliko sezona, odličan upis djece. Općenito, nakon prvog lockdowna od proljeća 2020. imamo konstantan rast članstva. Nisu to stotine pa ni desetine, ali za nas dovoljno.
Prilagođeno kapacitetima?
Upravo to. Ostali, Cavtat i Gusar imaju također dobar odaziv, tu se krije potencijal u brojkama. One su važne. Također imamo trenersku struku koja to prati i apsolutno vidim neke od tih mladića kao zanimljive igrače.
Jug je ‘specifikum’ i po trenerima.
Dobri smo, s time da po meni trener nikada ne bi trebalo stati s edukacijom. Kako je svaka sredina specifična, tako je i Dubrovnik. Iz moje perspektive, Dubrovnik je malo usporen i pokušava se uz minimalno rada ostvariti maksimalan potencijal. E to se zna dogoditi i nama (smijeh). Mada, ako se nazovemo ‘proizvodnjom’, proizvodnja ne smije stati, ali zna se dogoditi taj mentalitet ‘pomalo’. Siguran sam da klub ne radi na sto posto svojih potencijala. I ne treba, jer onda nitko ne bi niti uživao, ali mislim da treba dići na jedno 60, 70 posto, kao nekad.
Možda je stvar i godišnjih doba?
Uf, vremena, da. To je prva stvar koju sam čuo kad sam došao iz Zagreba – kakvo će vrijeme biti sutra? Po tome ljudi slažu svoju energiju za idući dan. Meni je to…
Nepojmljivo?
Otprilike (smijeh).
Ulazite u sedmu godinu života u Dubrovniku.
Jako puno vremena, da. Sad sam već ‘od-adaptiran’! Jako brzo sam se adaptirao, prvih četrnaest dana proveo sam u hotelu, nakon toga otišao u Konavle, u Popoviće i dan danas živim i uživam tamo. S time da sam svaki dan po nekoliko sati dva puta dnevno na poslu. U principu, ne odvajam Konavle od Dubrovnika.
Kako se kaže, život u Konavlima ima velike prednosti?
Po meni da. Od samog starta tražio sam takvo mjesto koje bi bilo izolirano, u prirodi po mogućnosti… I u nekom miru. To sam i dobio i dan danas, bez obzira na udaljenost, nisam se zasitio toga, dobio krizu u smislu da mi je predaleko ili prenaporno. A i u godinama sam pa možda više cijenim takav život, nego gradsku vrevu i ritam. Neću reći da sam se ‘prekonzumirao’, nego jednostavno mi je to u tom trenutku trebalo, a vidim da mi takav život i dan danas treba. Jer ovdje, na samom bazenu je jako intenzivno, stresno… Tamo vidim svoj mir.
Imate đardin?
Nešto kao ‘đardin’. Nisam nešto uspješan. Ali eto, berem plodove! Iako sam sam sebi rekao i prije nego što sam došao u Dubrovnik, htio sam vinograde, međutim još sam daleko od zemlje i rada na zemlji. Možda jednom… Kad pređem u ‘seniore’ (smijeh).
Trener se cijeli život nadograđuje, rekli ste maloprije, ali koliko onda Vaš dan traje? Kako se organizirate?
Pa traje dugo, ali sebe vidim u tome. I ako se ne posvetim svom poslu tijekom dana, razmišljajući o njemu izvan bazena, za mene to nije uspješan dan. Onda počinjem preispitivati sebe da nešto ne radim dovoljno dobro. I opet ću ponoviti, već sad sam vidio da nije niti malo lako voditi takva dva projekta, ali mi jesmo na tragu da se organiziramo i u klubu i u francuskoj reprezentaciji te podijelimo još i bolje. Ne može i ne treba sve ovisiti o jednom čovjeku, tako da ćemo u Jugu u svakom slučaju graditi priču. A da naša trenerska struka bude ta gdje ćemo i formirati nove tenere i momčad i jednostavno širiti se u stručnom smislu. Dnevno se jako puno bavim vaterpolom. Uz dva sina taj se prostor ‘bavljenja’ smanjio, ali s vremenom i njihovim odrastanjem opet se nekako to sve vraća. Tako da, odgovor je – zanimljivo mi je i izazovno. Radim u najboljem klubu. Kad sve staviš na stol, vidiš da od recimo dvadeset mogućih parametara kvalitete Jug ima njih 15. Apsolutno sam zadovoljan time što radim i ne vidim da me to iscrpljuje. Dapače, ponekad me više iscrpljuju slobodni dani, nego rad na bazenu. Kad si organiziran na bazenu i uđeš u taj ritam, bilo u Dubrovniku ili na putovanju, sve ide po organizacijskim postavkama koje mi odgovaraju.
Workaholic, radoholičar u punom smislu te riječi.
Dok sam igrao, nisam bio, ali prelaskom u trenere sam to digao na višu razinu jer sam vidio koliko je potrebno da bi se došlo do uspjeha. Mislim da to vrijedi za sve, ne samo za sport, vaterpolo. Tad sam spoznao koliko je vremena i energije potrebno da bi se vratilo nešto u što se ulagalo.
Vaša prva trenerska utakmica za Jug AO?
Protiv Primorja, dvije utakmice protiv najvećeg protivnika Jugu. Startali smo pobjedom. Uf!
Lijep vjetar u leđa?
Stvarno sam imao, i to ide na onu prilagodbu od maloprije, divan početak. Prilagodio sam se vrlo brzo i ljudi su me prihvatili. Iz kluba, iz grada… Bilo je i drugih stvari, apsolutno stoji da si pod lupom javnosti i dan danas. S time nemam problema, kao ni s direktnim komentarima vezanima za dolazak, ali sam imao svoju priliku se pokazati i dokazati. Najvažniji su tada, kao i sada, bili klub i momčad, a i vrlo brzo se dogodila aklimatizacija na ljude, Dubrovnik, mentalitet. Vidim se kako sada, tako i u budućnosti, ovdje, a naravno da će život i posao pokazati gdje će mi biti mjesto.
Supruga je…
Sa mnom od početka. A kad me i upoznala to se već događalo, znači već sam bio u ‘tom filmu’. Nije vaterpolo ritam bio ništa novo. Teško je to izolirati, nije to ‘posao’. Nema zapravo granice. Sport, umjetnost, to je malo drugačije, nije to onaj posao od osam do četiri. Znate i sami, ni novinarstvo nema ni ureda ni radnog vremena. I noćas su nekakvi trenuci kad iza ponoći krenem raditi, pa putovanja koja su česta… Zapravo nema onih ‘normalnih postavki’ – godišnji, bolovanja… Znači kod nas je to sasvim drukčije organizirano i meni to sasvim odgovara i sebe ne vidim u ‘normalnom poslovanju’.
Vratimo se na trenutak ponovo na smjenu generacija. Možemo li pričati o nekoj srednjoj genraciji, Fatović, Benić…?
Hrvoje Benić je sada već na granici za ući u starije. Ustvari ne pratimo te neke podjele u smislu godina, ali granicu bismo mogli povući do 22 godine. Prije je to bilo 18, 19, 20 godina – srednja generacija, sad to ide malo kasnije, do 22 pa čak 23 godine. Onda su tu igrači do tridesete godine, srednja generacija pa idu oni stariji. Trenutno je tu samo Maro Joković. Dogodila se smjena generacija – neke stvari želiš sam, a negdje jednostavno tržište dovede do situacije. Nismo ‘najjači igrač’ na tržištu, teško da ćemo ikada i biti, ali imamo svoje adute s kojima možemo zadržavati igrače. Neke, ne sve – Bijač, Bušlje, Dobud… Igraju po svijetu, tako je sad, tako je bilo i bit će.
Rotacije su specifične za vaterpolo, a često se mogu vidjeti naslovi poput: ‘… vratio se u Juga!’
Da, ima puno povrataka, rotacija… Nekad nije bilo tako. Evo, dat ću svoj osobni primjer, u Mladosti sam bio cijelu igraću karijeru, od 16 do 33 godine. To sam gledao kao ideal nekog sportaša, da bude na nekom mjestu dovoljno dugo, bude dio momčadi i priče kroz duži vremenski rok. Međutim, sad sam čak više mišljenja da je vrlo dobro da igrači povremeno promijene… Okoliš, recimo to tako. Ne samo radi tržišta, nego radi njih samih. Gledam ove godine kako su ti naši Grci koji su došli procvjetali. Ljudski, igrački, isto tako gledam naše igrače kad odu. Jednostavno, kad si predugo na nekom mjestu, postaneš pločica tog bazena. Stvaramo naše igrače i bit će toga još. Što se tiče generacija, očekujemo zadržati ovaj nivo kojeg imamo dosad. A kad budemo u prilici da se popnemo jedan, dva skalina gore. Mislim da to možemo s većinski domaćim igračima.