Zanimljivosti

#VINSKI ĐIR Mato Kekez i zlatni pošip Sabatine: Vino je kompozicija! Svaka nota mora biti na svom mjestu

Iskreno, htio sam vidjeti zapravo kako to sve izgleda, donijeti svoje vino kako bi ga iskomentirali. Nisam se nadao ničemu, pogotovo ne zlatu! Samo sam htio čuti komentare kako bih mogao poboljšati ono što već radim – iskreno nam priča lučki kapetan Mato Kekez, koji se ovoga puta našao u sasvim novoj ulozi na stranicama našeg tjednika – kao dobitnik zlatne diplome za kvalitetu otvorenog vina, pošipa, na ovogodišnjoj Sabatini.

Drago nam je čuti i kako je srebrna diploma za kvalitetu otvorenog vina otišla u ruke gospara Cvijeta Stjepovića, koji nam je prošle godine pričao o svom nagrađenom pošipu Smokvica. Njih dvojica jedini su od Putnikovića do Prevlake koji su se prijavili. I eto, u Grad donijeli medalje! Kako teče proces proizvodnje, kombinira li ga uz posao lučkog kapetana i zašto baš pošip, Mato Kekez ispričao nam je u svom podrumu u Brsečinama. Sretan je, ističe, što se unatoč gabaritima u kojima teško može ići naprijed, bilo načinom proizvodnje, bilo količinom, ipak sve nekako poklopilo – do zlata.

– Drago mi je da se ipak i na ovaj način, malim ulaganjima, koja su opet velika za amatere, postići vrhunsko vino. Je li to splet radnji koje su se posložile u pravo vrijeme ili iskustvo… Ne znam. Vino je kompozicija, isto kao svaka skladba. Svaka nota mora biti na svom mjestu da bi zvučala. Tako i vino, morate ispravno postaviti ‘note’. I higijena je iznimno bitna – napominje nam.

Pravi doma, za trpezu i za prijatelje, reći će.
– Ako i gdje regalat koju bocu. Nije to ništa spektakularno. A kad sam počeo, odavno… Kao mulac sam s odrine u Šipčinama brao, bili su posađeni rukatac i maraština. To je samo tako stalo, znate ono – izjede se deset, ostane 150 kila na odrini. Rekao sam sebi: ‘Mogao bih probati.’ Onda bismo puđali bobu po bobu, da ne kupimo peteljke, odnosno da ne ostane grko, pa cijedili na ruke, danima. Što ispadne, ispadne. E onda sam godinama i navegavo, oženio se… Punac je cijeli život činio vino, ali crno, pa sam s njime vidio kako zapravo idu ti procesi. S tim većim količinama nekkao sam zapostavio bijelo i počeo raditi crno, uzimati plavac. Kad sam došao u Kapetaniju, jedan kolega vinogradar ponudio mi je cijenu i dostavu povoljnije, a kvalitetom izvrsno grožđe. Rekli smo, ajmo sto kila bijelog, onako, odgusta. Malo po malo, došli smo na tonu jednog, tonu drugog – kaže nam dalje. Sve manje više sada radi sam, osim što mu uskoče i prenesu grožđe mladići koji dostavljaju. I kaže, baš kao za inat, svake godine mu bude neka pegula kad ima doć grožđe. Ne posao, kaže… Kao lučkom kapetanu, stalno mu je ruka na telefonu.

Opušta li ga vino?
– Volim raditi vino i što više radim, što godine prolaze, sve mi je draže. Je li me opušta? Ne znam, jednostavno uživam u tome – iskreno će.

Nije mu pošip bio prvi odabir.

– Radio sam ispočetka rukatac, kad sam se ‘osamostalio’. Naime, kako je punac radio onako po starinski, a ja stalno učio nova znanja, htio sam time i probati nešto novo. Otpočetka sam uzimao rukatac radi cijene, bio sam kupio već i hlađenje… Inače, mislim da je rukatac malo nepošteno zapostavljen i da se od njega može napraviti dobro vino, a mnogi ga ne vole. Šteta! Poželio sam i dubrovačku malvasiju, čak sam se bavio mišlju da je posadim na jednom mjestu, međutim to se nije uspjelo organizirati, nisam uspio doći uopće do malvasije koja mi je najdraža kao vino. Volio bih imati i malvaziju i malvasiju. Ali, dogodio se pošip – kaže nam dalje. Preko gospara Cvijeta Stjepovića, koji nas je prošle godine ugostio u svom podrumu u Šipčinama, došao je do gospara Frana Tomašića kog kojeg već petnaest godina uzima grožđe.

– Vjerni smo njegovom grožđu, koje je zaista izvrsno. Jedne godine nije htio prodati jer mu nije valjalo, nismo ga uspjeli nagovoriti da mu makar malo pomognemo s otkupom – napominje i zašto nikad nije promijenio ‘dobavljača’. Inače, reći će nam i to za kraj, ove je godine i s mladim vinom išao na Sabatinu kako bi stručnjaci provjerili stanje.

– Našli su oksidaciju u uzorcima koje sam donio. To mi je jako drago, jer ju nisam prepoznao sam, a oni su me usmjerili. To je skup različitih ljudi koji se bave istom stvari imaju iste životne navike i razmišljanja, pogotovo amateri. A sa svima možeš popričati i razmijeniti iskustva. Baš to je razlog zašto sam uopće išao na Sabatinu, sa starim vinom, da vidim što mogu napraviti. Kad ono, iznenađenje – zaključuje kroz osmiejh naš sugovornik, Mato Kekez.

Mato Kekez i Cvijeto Stjepović na ovogodišnjoj Sabatini
Mato Kekez i Cvijeto Stjepović na ovogodišnjoj Sabatini

Desetak litara: Može i prošek!

Prošek radim ovisno o tome je li mi ostalo dvije ili deset boca. Ako je ostalo deset ne činim, ako su ostale dvije činim. Naredam grožđe na balkon, stavim krpu preko da ga sunce ne pešta, a da opet stoji. Kad se počne dobro mežurati, iscijedim desetak, dvanaest litara – otkrit će nam i to naš sugovornik.

Pročitajte još

[FOTO/VIDEO] ČESTITKE! Svečana promocija diplomanata Sveučilišta Libertas

Dulist

Znate li tko je održao prvo kulturno događanje u prosincu 1991.?

Dulist

Besplatna stručna vodstva po Gradu ‘Umjetnici iz fundusa UGD u javnom prostoru’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija