Kaše su remek djelo pomorske arhitekture. Upustiti se prije 500 godina u takav projekt, s tolikom visinom zahtjevnosti izvedbe, mehanizacijom i materijalima koji su bili na raspolaganju, mogao je samo pozitivno lud čovjek. Postoje odluke Senata iz kojih je jasno kako su ih mnogi cijenjeni graditelji odbili raditi – priča za DuList Vedran Kosović, diplomirani inženjer i član Društva prijatelja dubrovačke starine.
Ipak, posla se prihvatio Dubrovčanin Paskoje Miličević. Malo koja građevina životnog vijeka više od pola tisućljeća može se pohvaliti da danas vrši svoju izvornu namjenu. Kaše vape za obnovom. Za ilustraciju njihove sanacije Kosović se voli koristiti usporedbom.
Odustajanje od prvotnog projekta
— One su poput kakvog oldtimera koji još uvijek vozi. On ima svoju prvobitnu funkciju i moramo biti oprezni što na njemu raditi. Zamijenimo li motor i ugradimo jači motor opteretit ćemo kočnice. Možemo zamijeniti i kočnice, ali onda opterećujemo druge dijelove automobila što će dovesti do njegovog potpunog kolapsa – upravo iz tog razloga, navodi Kosović, odustalo se od prvotnog projekta kojeg potpisuje Omega Engineering čiji je vlasnik Željko Peković, među ostalim, projektant sporne sanacije Orlandovog stupa.
Mada je za njega ishođena građevinska dozvola prema kojem su napravljena i pojedina istraživanja, članovi DPDS-a u suglasju s vanjskim konzultantima s iskustvom u projektiranju pomorskih građevina, zaključili su kako je on za Kaše bio odveć invazivan. Rojile su se priče kako će se one u potpunosti injektirati mortom što se bez ozbiljnih statičkih proračuna nitko razuman, objašnjava naš sugovornik, ne bi usudio napraviti. Naime, time se stvara veće opterećenje na njihove temelje i ukupnu konstrukciju valobrana.
— Slijedom toga, a nakon što je Malo vijeće Društva prihvatilo molbu Županije te preuzelo upravljanje projektom sanacije valobrana, za cilj smo si postavili prikupiti sve podatke kako bi napravili pregled postojećeg stanja i razumjeli ponašanje Kaša. Mi ne bježimo od činjenice kako su one lokalno oštećene, ali vrlo je važno razumjeti kako je do tog oštećenja došlo i kako ih uz što manje invazivnog djelovanja sačuvati. Dovršeno je geodetsko-hidrografsko snimanje čime je stečen detaljniji uvid ne samo u stanje objekta već školjeru pod morem i širi dio akvatorija. More je snimano specijaliziranim plovilom sa sonderom, dio zida ronioci, a onaj nadmorski dronom. To smo ukomponirali u jedan izlazni proizvod koji će nam sutra poslužiti kao podloga za projektiranje. U proces je bilo uključeno desetak ljudi počevši od geodeta do operatera drona. Angažirane su dvije tvrtke – Terestrika iz Splita i dubrovačka Geo Vrtine. Mjerenje je u dva navrata geodezije trajalo kojih sedam dana, a samo plovilo je tu boravilo dva dana – govori Vedran Kosović.
Kaše nisu pretrpjele značajnija slijeganja
U usporedbi s istraživanjem iz 1986., unatoč brojnim fortunalima, potresima i ranjavanjima u Domovinskom ratu, može se zaključiti kako u kontinuitetu od 30 godina Kaše nisu pretrpjele značajnija slijeganja. Globalna statika, tvrdi Kosović, nije ugrožena. Evidentirana su oštećenja obalnog zida, prisutna su podlokavanja na nekim mjestima, gdjegod su otpale plombe postavljene još 70-ih. To nije neuobičajeno zbog vrtložnih djelovanja valova, ali i morskog okoliša koji uzrokuje slabu prionljivost plombi. Kad se podvuče crta, bitno je naglasiti kako Kaše ne tonu.
— Tim potvrđujemo priču kako su temelji Kaša rađeni prije 500 godina dosta dobri. Nemamo njihove originalne nacrte, ali iz povijesnih zapisa vidljivo je koji su materijali korišteni u njihovoj izgradnji. Naš graditelj Paskoje Miličević je spoznao da mora ujednačiti temelje, uspio ih je stabilizirati i u tome leži ključ zašto one danas ne tonu. Istina je kako dio njih leži na pijesku, glini i mulju što je riješio nasipanjem velike količine oštrog kamenja. Pored toga na morskom dnu slagao je kamene blokove različitih veličina od kojih je najveći onaj prema tvrđavi sv. Ivana težine više od 20 tona. Kamen je dopreman sa Supetra, a postavljena je i drvena roštiljna konstrukcija. Naime, nadmorski dio valobrana bio je povezan vapnenim mortom po recepturi s dodatkom zemlje crljenice. Njega kad se osuši odlikuje velika čvrstoća i dosta je stabilan u vlažnom okolišu. Međutim, kako je ovdje riječ o agresivnoj morskoj sredini prema našim dugogodišnjim istraživanjima predvođenim gosparom Hrvojem Macanom, kao i podatku o količini drva koju je Senat Miličeviću odobrio za gradnju Kaša, mišljenja smo kako ih je štitila svojevrsna drvena oplata. Ona je nadvisivala sami objekt te sprječavala ispiranje morta. Izgledala je kao kašun, odnosno kašete od čega se u narodu uvriježio naziv za valobran – Kaše.
Poanta im je produžiti životni vijek
Korištenje drva u podizanju pomorskih građevina nije neuobičajeno. Njegovi ostaci uz ilovaču i vulkanski pijesak tzv. santorini pronađeni su u bušotinama napravljenima još 1981. godine. Uvriježeno je mišljenje kako je Stjepan Gradić u svrhu njihove obnove nakon razornog potresa 1667. santorini u Dubrovnik dopremio brodom. Također, zanimljivo je spomenuti kako su na Kašama bili postavljeni jarboli s barjacima što je stvaralo dodatan pritisak na valobran. Od tada se dosta toga promijenilo. Austrijska vlast je napravila Porporelu. Školjera – kameni nabačaj s vanjske strane koji izvorno nije bio postavljen, intuitivno je nasipan u 3–4 navrata. Sve navedeno smanjilo je utjecaj valova te danas ništa, pored čovjekove ruke i seizmike, odnosno potresa, ne prijeti urušavanju Kaša. Pa, i ono se ne bi, kaže Kosović, dogodilo tek tako preko noći.
— Obnovom namjera je Kašama produžiti životni vijek. Godina 2019. bit će u znaku projektiranja. Trenutno smo u procesu pronalaska projektanta. Nakon toga bit će potrebno ishodovati dozvole od nadležnih tijela, posebice Konzervatora. Izgledno je sanaciji pristupiti 2020. Sa Županijskom lučkom upravom Dubrovnik moramo uskladiti termine izvođenja radova. Vjerojatno ćemo neke morati izvoditi tijekom sezone, a tako da ne utječu na promet u luci. Radovi na ovoj lokaciji mogli bi potrajati dulje nego da smo negdje neovisni od svega – zaključuje ovaj diplomirani inženjer i član Društva prijatelja dubrovačke starine dodajući kako će sidrenja plovila biti omogućeno za što će se postaviti odgovarajuće bitve, anjeli i očete.
U spomenutom neizostavna im je potpora javnosti koja je, nažalost zbog loše informiranosti, skeptična prema ovoj vrsti zahvata. Toga su u Društvu, ističe Vedran Kosović, itekako svjesni. Preuzeli su odgovornost za Kaše i svoju obvezu će do kraja ispoštovati angažmanom stručnjaka jer samo Društvo nema ovlasti projektirati i izvoditi radove. Važno je disocirati te dvije stvari, naglašava. Njihova je uloga voditelja projekta, a ne kako neki vole reći samovoljnog upravitelja.
RIJEČ PREDSJEDNIKA DRUŠTVA
Oko obnove nismo dvojili
O obnovi Kaša u Društvu nismo ni dvojili, trebali su se samo steći uvjeti. S naše točke gledišta kad već upravljamo zidinama, a i Kaše su jedna vrsta fortifikacijskog objekta koji čuva ulazak u gradsku luku, odluka je bila jednoglasna – govori predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine Niko Kapetanić.
Posrijedi nije izvanredna situacija. Ipak su Kaše previše vrijedan spomenik da bi se s njima eksperimentiralo.
— Imali smo loših iskustava i ne želimo da se ona ponove jer uvijek ispadamo mi krivi, a ne autor projekta. Ovaj put ćemo biti oprezniji za dobrobit spomenika – pojasnio je Kapetanić.
Osim na projektu sanacije valobrana Društvo je trenutno, kad je povijesna gradska jezgra u pitanju, angažirano na uređenju zida u Strossmayerovoj ulici koji se nagnuo i prijetio rušenjem, obnovi i uređenju bastiona sv. Margarite gdje bi bio Dom sv. Vlaha te obnovi tvrđave sv. Luke. Tamo bi se, priča predsjednik, smjestio arhiv DPDS-a. U tijeku je obnova crkve Gospe od Karmena, a dogovoreno je i financiranje sanacije krova Katedrale Gospe Velike. Također, kraju se privodi uređenje zapadnog predziđa i arheološkog lokaliteta sv. Andrije. Ono se kao i Bokar planira do kraja godine otvoriti za javnost.
Foto: Zvonimir Pandža/DPDS