Glazbena kritika prvi album ‘Azre’ smatra jednim od najboljih debija u domaćoj glazbi, koji je u već pomalo učmalu atmosferu hrvatske i jugoslavenske rock scene, donio novu energiju, kompleksnije teme, na koncu i jedinstvenu autorsku osobnost u liku i djelu Branimira Johnnyja Štulića.
Piše: Pavo Jančić, prof.
Iako ih je javnost već poznavala po singlovima ‘Balkan’ i ‘A šta da radim’, pravi boom na glazbenoj i medijskoj sceni napravili su tek svojim diskografskim prvijencem. Pjesme s ovog albuma odavno su ušle u kolektivnu memoriju i postale opće mjesto svake glazbene antologije s ovih prostora, kao i obvezna lektira za svakog tko se bavi fenomenom glazbene umjetnosti i njenog utjecaja na društvo osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ove godine obilježava se 40. godišnjica izlaska jednog od najboljih i najvažnijihalbuma u povijesti hrvatske rock glazbe. Riječ je nastupnom, istoimenom albumu kultnog novovalnog benda ‘Azra’, snimljenom u tonskom studiju Jadran filma i objavljenom u lipnju 1980. godine
Pjesme: Jablan, Uradi nešto, Teško vrijeme, Tople usne žene, Vrijeme odluke, Gracija, Krvava Meri, Marina, Ne mogu pomoći nikome od nas, Iggy Pop, Žena drugog sistema, Obrati pažnju na posljednju stvar, odlikuju se žestinom i efektnošću zvuka, uvjerljivošću i sugestivnošću tekstova, konciznošću glazbenih aranžmana, snažnim Štulićevim vokalom. ‘Azru’ su u tom samom početku novinski članci opisivali kao bend koji ‘svira jednostavno i efikasno, bez puno filozofiranja’, u kojem se ‘Johhny ne udaljava previše od onih nekoliko akorda i tek pokojeg rifa ili sola, dok ritam sekcija melje i melje’, ali sve je ‘tako uzbudljivo, iskreno, nepatvoreni rockersko, a ‘Azra’ u punoj formi svoj britki zvuk uzdiže do razine usijanja’. ‘Azra’ je postala novi glasnogovornik suvremenog Zagreba, njegovih mirisa i boja, njegovog asfalta, osebujnog slenga, ‘Azra’ je bila izraz bunta deklasiranog i revoltiranog pojedinca, zagrebačkog ‘urbanog kita’.
Nemilosrdna kritika društvenog poretka
Zanimljiv je bio i društveni kontekst vremena nastanka ovog albuma. On nastaje u vrijeme smrti doživotnog jugoslavenskog predsjednika, ‘nasmiješenog diktatora’ J. B. Tita, kad se naglo otvara prostor slobodnom umjetničkom izražavanju, propitivanju dotad nepovredivih režimskih dogmi. Odjednom se piše otvoreno, detabuiziraju se zabranjene teme, na scenu stupaju antijunaci post-moderne, koji propituju i ironiziraju sve oko sebe pa i sebesame. Osim intertekstualnosti, u umjetničkom izričaju tog vremena prevladavaju aluzija, alegorija, figurativnost, parafraza, metafora. I provokacija, naravno, kao sukus cijele priče. Javljaju se novi supkulturni pokreti, strip je nikad bolji, na cijeni je autorska fotografija, obnavlja se egzistencijalistička poezija, Novi val preplavljuje glazbenu scenu. U tom i takvom okruženju, Štulić i ‘Azra’ plivaju kao ribe u vodi. U svojim pjesmama neuvijeno kritiziraju društveno-politički sustav zemlje na umoru, ne štede komuniste, od Rusije preko Poljske do Jugoslavije, rugaju se sveprisutnoj socijalističkoj idolatriji, pretjeranoj birokratiziranosti društva, politikantstvu, ali i tada posebno prisutnom (na žalost trend koji je ostao i do dan danas) procesu rapidnog deintelektualiziranja društva.
Branimir Johhny Štulić, autor fotografije Dražen Kalenić
Tako Štulić u svojim pjesmama otvoreno priča o policijskoj brutalnosti, drami poljskih brodogradilišta, gnuša se autoritarnosti vojske, medijskih manipulacija, ali progovara i o snobizmu, lažnom sjaju i malograđanštini tadašnje zagrebačke društvene elite. Naravno, sve to garnirano je snažnom atmosferičnošću pjesama u kojima je čest motiv i ljubav, što je rezultiralonekim od najljepših balada ikad napravljenih na ovim prostorima. Krešimir Bagić u svom tekstu ‘Od partije bez teksta do strasti razlike (Hrvatska kultura i književnost osamdesetih)’, smatra kako su upravo Štulićevi stihovi obilježili osamdesete godine prošlog stoljeća: ‘U njima se pojavljuje nemilosrdna društvena kritika, angažirana polemika s političkim praksama i medijskim opsjenama, potreba da se stihovima reagira na stvarnost. Štulićev je subjekt izrazito angažiran, on je pobunjenik, čovjek koji bi mijenjao svijet.’ U Azrinim stihovima ogleda se i onaj drugi, bolji Zagreb i njegov tada, poprilično propulzivan i kreativan, umjetnički potencijal koji je živio svoj san na čuvenom tabbacoroad-u, odnosno tada popularnom potezu Zvečka – Blato – Kavkaz.
Magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirani zrak u publici
Iako je ‘Azra’ službeno postojala do konca osamdesetih godina kada Štulić prelazi u solo vode (koje u umjetničkom smislu nemaju nikakve veze s onim što je dotad radio s Azrom), najbolji i najuspješniji dio njihovog djelovanja je od 1980. do 1985. godine. U nevjerojatnoj stvaralačkoj hiperprodukciji, u tih pet godina ‘Azra’ izbacuje albume Azra (Jugoton, 1980.), Sunčana strana ulice (dvostruki – Jugoton, 1981.), Ravno do dna (trostruki, uživo – Jugoton, 1982.), Filigranski pločnici (dvostruki – Jugoton, 1982.), Singl ploče 1979.-1982. (Jugoton, 1982.), Kad fazani lete (Jugoton, 1983.), Krivo srastanje (Jugoton, 1984.), Singlovi 1982.-1985. (Jugoton, 1985.). Nakon toga slijedeneka druga vremena, u glazbenom, političkom, pa i u stilskom smislu, vrijeme u kojem etno zvuk pomalo mijenja onaj rockerski, a ‘Azrin’ De Niroimage iz ‘Taksista” postaje hippy outfit Woodstocka. Već potamnjeli sjaj ‘Azra’ pokušava vratiti albumom ‘Između krajnosti’ (1987.) i koncertnom snimkom iz Doma sportova pod nazivom ‘Zadovoljština’ iz 1988. godine, ali sve to tada pomalo djeluje kao sentimentalni i umorni oproštaj s vjernom publikom.
Koncert u Lapidariju (1979.), autor fotografije Dražen Kalenić
Kako opisuje izravni svjedok tog vremena, novinar, glazbeni kritičar i publicist, Hrvoje Horvat u svojoj sjajnoj knjizi ‘Johnny B. Štulić – Fantom slobode’, posebno je fascinantna ‘Azrina’ turneja nakon drugog albuma, kad su u Kulušiću (listopad 1981.) odsvirali sedam uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za live album. Niz od sedam uzastopnih koncerata ‘Azra’ je ponovila i 1982. godine u dvorani Studentskog kulturnog centra u Beogradu. ‘Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri pa je ‘Azra’ u Kulušiću odsvirala dotad nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, a i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona, dolazili su u Kulušić nekoliko večeri zaredom ponoviti sinoćnje iskustvo. Iako su to bili prestižni događaji za koje se tražila karta više, gužva ispred Kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma – magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirani zrak u publici, tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirali ugođaj swinging Londona 60-ih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu Blow-up Michelangela Antonionija’ – prisjeća se Horvat.
Štulić, Leiner i Hrnjak, autor fotografije Marko Čolić
Glazbeni perpetuum mobile
Uzveliku popularnost koju je ‘Azra’ uživala na prostoru cijele bivše države, išla je naravno i prodaja njihovih ploča i kazeta, čije su naklade dosezale i do 300 tisuća prodanih primjeraka. ‘Azra’ je primila brojne nagrade za svoja platinasta, zlatna i srebrena izdanja, a nekinovinski podatci govore da su do početka Domovinskog rata, prodali više od milijun nosača zvuka. Naravno da je, slijedom svega navedenog, utjecaj ‘Azre’ i samog Štulića na Novi Val, ali i glazbu u cjelinu enorman, praktički nesaglediv i neusporediv s ijednim hrvatskih rock sastavom poslije (posebno ako se uzme u obzir filozofski i politički podtekst njihovih pjesama). Ovaj vrsni kantautor svojom pojavom uzburkao je dosadnu i monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, i na nju istresao svoju osebujnu verziju ‘krika i bijesa’, svježu autorsku krv, autentičan emocionalni naboj, mladenačku buntovnost i polemičnost, pretvorivši se s godinama u ikonu urbane kulture ovog našeg podneblja. Uz fantastičnu sviračku (ponekad i vokalnu) podršku bubnjara Borisa Leinera i basista Miša Hrnjaka (izvorna i najbolja Azrina postava), Štulić je promijenio pravila rada domaće diskografske industrije. Kao neki čudesni glazbeni perpetuum mobile, Štulić je grozničavo izbacivao singlove, obične, ali i one dvostruke i trostruke albume, s nevjerojatnom količinom energije i neskrivene ambicije.
Naslovnica albuma ‘Azra’ (1980.)
Ovaj genijalni glazbenik, kojeg je krasila vrhunska muzikalnost i neponovljiva autorska osobnost, u svojim je pjesmama donosio opojan mixmelodičnosti i začudnih poetskih konstrukcija, naglašene emocionalnosti i socijalne angažiranosti. Njegov kasniji rad, dobrovoljni egzil u Nizozemsku, medijski nametnuta etiketa apatrida, uporna šutnja i strpljiva borba za zaštitu svog intelektualnog vlasništva, teme su za neku drugu priču, koja za ovu našu i nije previše bitna. Uvijek svoj, naglašeno intelektualan i provokativan, Štulić je od Azre napravio glazbenu instituciju, a sebe promovirao u jednog od najznačajnijih aktera hrvatske glazbene povijesti. A sve je počelo prije 40 godine, albumom ‘Azra’, tim fantastičnim diskografskim uratkom, prvim u sjajnoj ‘nisci bisera’ koju su godinama tako briljantno nizali Štulić i društvo.