Hrvatski znanstvenik i epidemiolog Igor Rudan analizirao je umiranje od koronavirusa prilikom čega je istaknuo da pandemija posebno teško pogađa manje zemlje koje imaju manji broj stanovnika.
Rudanovu analizu pročitajte u nastavku:
‘UMIRANJE OD COVID-19 DANAS
Ovu tablicu može pronaći svatko tko ima pristup internetu. Dostupna je na: https://www.worldometers.info/coronavirus/?
Tamo možete vidjeti da je od početka pandemije do danas COVID-19 umrlo više od 2 milijuna ljudi. Redoslijed država na ovoj tablici u prilogu određen je brojem umrlih na milijun stanovnika pojedine države. To je kolona “Deaths/1 M pop”. Na vrhu su države koje imaju najviše umrlih na milijun stanovnika do danas.
Tablica je prilično vjerodostojna, ali treba znati da je broj umrlih od COVID-19 u svijetu vjerojatno i veći za barem 20-40%, jer mnoge države još nisu uspjele uračunati umrle u svojim kućama, umrle u domovima umirovljenika i umrle izvan dosega zdravstvenih sustava, a ovo posljednje je poseban problem u siromašnim državama.
Što vidimo iz ove tablice?
1. Kako sam napisao u jednoj od svojih najranijih kolumni u Večernjem listu, epidemije su najopasnije za vrlo male države. Naime, kad se virus negdje tek počne širiti, on ima sličnu dinamiku širenja i nije mu važno ima li država 60 tisuća ljudi ili 60 milijuna ljudi. Time će u manjim državama u istom vremenu naglo zaraziti puno veći udio stanovništva nego u velikim državama. Zato su na vrhu i pri vrhu tablice San Marino (1.), Gibraltar (4.), Lichtenstein (9.) i Andorra (15.). Njih možemo zanemariti u ovoj tablici, te su zemlje imale peh jer su bile male stanovništvom u doba panemije, pa su im parametri iskazani na milijun stanovnika nužno vrlo loši.
2. Zanemarimo li te četiri male države, najgore pogođeni na svijetu do sada su Belgija, pa Slovenija, Bosna i Hercegovina, zatim bi 7. bila Sjeverna Makedonija, 11. je Crna Gora, a 14. najteže pogođena na svijetu prema broju umrlih s obzirom na broj stanovnika je, na žalost, Hrvatska, iako je nakon prvog vala bila među najboljima na svijetu.
3. Pogledajmo sada tu kolonu “Deaths/1 M pop”. Ona nam pokazuje da je u svih 18 država prikazanih na tablici već umrlo između 0,14% i 0,19% UKUPNOG stanovništva. Znači, već po 1 od 500 do 1 od 1000 stanovnika je preminuo/la od COVID-19 u tim državama, iako niti jedna od tih država nije niti približno, niti blizu bilo kakve “prokuženosti” ni “kolektivne imunosti”, dapače. Sve države u svijetu već godinu dana pokušavaju zaustaviti potencijal ovoga virusa da usmrti onoliko stanovnika koliko sam predvidio da bi virusu moglo biti moguće usmrtiti bez epidemioloških mjera još 1. ožujka u emisiji “Nedjeljom u 2” – dakle, od 0,5-1,0%. To čine protuepidemijskim mjerama koje su u stanju održati parametar R0 ispod vrijednosti 1.
4. Iako se tada, 1. ožujka 2020., u Kini još uvijek širila pandemija, dobro sam poznavao tamošnji zdravstveni sustav i koliko će ozbiljno Kinezi primijeniti sve protuepidemijske mjere, kao i onaj u SAD-u i drugim državama svijeta, te sam predvidio da u Kini neće biti više od 5,000 umrlih. To je prije gotovo 11 mjeseci bila vrlo hrabra procjena, kao što je bila i ona o stopi umiranja od 0,5% do 1,0%, ali obje su se pokazale potpuno točnima. Kina danas ima 4,635 umrlih od COVID-19, dakle manje od Hrvatske, koja ima 4,684 umrla. No, važno je pitanje kako sam mogao biti toliko siguran u taj broj za Kinu? Jer sam, zahvaljujući znanju epidemiologije, znao da se ova zaraza može zaustaviti dosljednom primjenom protuepidemijskih mjera, te da će Kinezi to učiniti. Ono što nisam znao jest da mnoge zemlje zapada to neće učiniti.
5. Predvidio sam tada, u još jednoj objavi na samom početku pandemije, poznavajući zdravsteni sustav SAD-a, da će COVID-19 teško pogoditi SAD, jer tamo jednostavno nema sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite koja je potrebna za kontrolu epidemija. Tamo niti moguće ni očekivati disciplinu svih građana kakva je sasvim normalna u Aziji, a nema niti ideje “društvenog ugovora” između države i njezinih građana kakvu je europljanima osvijestio veliki J. J. Rousseau, gdje građani od države očekuju da im omogući liječenje ako su u potrebi, jer su oni njoj do tada plaćali zdravstveni zaštitu. Zbog toga u SAD-u sada već ima više od 400,000 umrlih, a CDC procjenjuje da ih je vjerojatno i barem još 130,000 više.
6. I konačno, zamislite koliko je apsurdna bila ideja o tome da se virusu dopusti zaražavanje velikog broja ljudi. Do kraja lipnja najveći brojevi dnevno zaraženih u čitavom svijetu penjali su se do 150,000, zatim su se do kraja listopada kretali i do 300,000, a sada smo već na brojkama većima od 700,000 zaraženih u svijetu svaki dan. Toliki broj zaraženih virusu pruža neusporedivo više prilika da mutira i stvara nove sojeve. Iako smo na početku pandemije utvrdili da on mutira relativno sporo, važna je riječ “relativno”, jer kada ima toliko zaraženih, onda se i broj mutacija vrlo brzo penje.
7. Na samom početku pandemije više puta sam ponovio da se epidemiolozi najviše boje da virus ne mutira značajnije tijekom svog širenja svijetom. Zato je širenje na druge životinje, poput kanadskih kuna ili vidrica, privuklo pažnju i bilo je vrlo opasno i za ljude. Naime, i na taj način se povećava broj prilika koji virus ima za mutiranje, ako se širi u nekoj drugoj vrsti i bez našeg stalnog praćenja i nadzora mutacija koje skuplja, a postoje milijuni tih jedinki kuna i vidri.
8. Objasnio sam da mutacije mogu pomoći virusu da se brže širi, ili mu usporiti širenje, a također ga mogu učiniti i opasnijim ili manje opasnim za zdravlje. Međutim, novi i mutirani soj virusa koji se brže širi dominirat će ubrzo nad svim ostalim sojevima i zamijeniti ih, jer ima tzv. “selekcijsku prednost”. Za razliku od takvih, brže širećih sojeva, soj koji je opasniji za zdravlje ne bi trebao dominirati nad ostalima, jer on zapravo sam sebi onemogućuje daljnje širenje lošim utjecajem na svog prenosioca. Međutim, brzina širenja znatno je važnije svojstvo za pozitivnu selekciju virusa od stope umiranja koju virus izaziva. Zato se može dogoditi poseban peh – da se na podlozi RNK virusa koji je mutirao kako bi postao brže šireći “autostoperski” zatekne i neka mutacija povezana s većom opasnošću po zdravlje, a tada bismo doista imali znatno veći problem no što ga imamo trenutno.
9. Iako su u početku izvještaji govorili o relativno sporom mutiranju SARS-CoV-2, golem broj ljudi koji su sada zaraženi, očito, počinje dosezati neku kritičnu masu pri kojoj sada skoro svaki tjedan ili dva doznajemo za novi soj virusa koji bi se mogao znatno brže širiti. Imamo onaj iz Kenta (UK), pa Južne Afrike, Brazila, sada i Danske-Kalifornije, nazvane L452R.
10. Zato je svako zanemarivanje epidemiološkog nadzora uvođenjem mjera kontrole nad COVID-19, a koje je obilježilo odgovor mnogih država na zapadu, gdje je virus do sada doveo do najvećeg broja umrlih, bila iznimno loša ideja, jer:
(i) očito, nije uopće trebalo tako biti da se slušalo one koji se epidemijama bave, tj. epidemiologe; dvije milijarde ljudi u Aziji živjelo je 2020. bez veće brige oko pandemije, Kina će čak imati i gospodarski rast u 2020. od oko 2%, ako ne i više;
(ii) zanemarivanje i potcjenjivanje epidemije zaraznih bolesti ne samo da povećava broj umrlih, već istodobno šteti i ekonomiji i zdravstvu;
(iii) dovela je do nepotrebno velikog broja ljudi zaraženih nepoznatim virusom, a čini se da će značajan dio imati dugotrajne simptome, neki i trajne posljedice;
(iv) sada vidimo da taj veliki broj zaraženih pomaže virusu da mutira, pa imamo brže šireće sojeve koji su novi problem;
(v) brže šireći sojevi brže će opteretiti bolnice, pa će zahtijevati još rigoroznije mjere sprečavanja širenja, a time još više naštetiti cijelom društvu;
(vi) vrlo je nezgodno što će mutirani, brzošireći sojevi virusa povećati prag za kolektivnu imunost do vrlo visokog postotka, već ove nove varijante zahtijevat će vjerojatno zaštitu 80% ili čak i više stanovništva cijepljenjem, a pitanje je da li je to uopće realno doseći;
(vii) uz sve to, nije sigurno niti koliko dugo imunost traje, čak niti kada virus ne bi mutirao, a sada znamo da mutira.
Uglavnom – vjerujte onima koji se epidemijama bave, kao i svojim očima. Epidemiolozi prenose znanstvenu istinu o epidemiji, ma kako ona u svakom trenutku izgledala, temeljem podataka koji nam pristižu svakodnevno iz cijelog svijeta.
Čeka nas još jedno neizvjesno poglavlje i utrka s vremenom – hoćemo li se stići na vrijeme procijepiti, ili će neki od novih sojeva pronaći način kako izbjeći imunološki odgovor, pa će to zahtijevati i razvoj novih cjepiva, to tek trebamo vidjeti.
Još jedan zaključak svega ovoga je da uz brzošireće sojeve više neće biti dovoljno brinuti se o svojoj državi, ako se u susjednoj državi novi sojevi slobodno šire, jer i samo nekolicina osoba koja ih unese dovest će za nekoliko mjeseci do dominacije brzoširećeg soja i u opreznijoj državi. Zato me ne bi iznenadilo da se u idućoj fazi pandemije i EU i šira zemljopisna područja drugdje u svijetu počnu koordinirati oko ujednačenog odgovora na nove sojeve, kako bi što više smanjile broj zaraženih u svom dijelu svijeta i što brže provele cijepljenje.
Zaključno, na žalost, iako imamo prva cjepiva, treba razumjeti da ova pandemija još uvijek nije gotova.’