Samo prema naslovu upućeni čitatelj će, bez puno razmišljanja, točno pretpostaviti da su ZZ Top tema ovotjedne kolumne. ‘Taj mali, stari teksaški bend’, kako su im obožavatelji tepali, pune 52 godine prašio je svoju opaku, prašnjavu fuziju boogie rocka, bluesa i rock’n’rolla začinjenog ljutim sastojcima soula, countryja i tex-mexa, glazbenih izričaja koje je odrastajući u Houstonu ili Dallasu bilo teško izbjeći. ZZ Top nisu bili bend koji je slušatelje poticao na razmišljanje, osim na ‘prljavo’ (za što je zaslužna čitava niska njihovih tzv. perv-boogie pjesma prepunih putenih aluzija).
Nije puno razmišljao ni legendarni gitarist Rolling Stonesa kada je 2004. odabran kako bi svojim prijateljima iz ZZ Topa izrazio dobrodošlicu u Rock & Roll Kuću slavnih. Vidljivo dezorijentiran i opijen, osvrćući se oko sebe kao da je, poput Billa Murraya u Beskrajnom danu, zapeo u perpetualnoj potrazi za ključevima, Keith Richards u 3 i po’ minute nije rekao mnogo, ako je uopće rekao išta. Frfljao je, sebe je uspio spomenuti čak četiri puta, dok je pojmove dosljednosti i dugovječnosti istaknuo dvaput, drugi put samo kako bi se prisjetio gdje je ono maločas stao s govorom. Bio je to jedan od najgorih uvodničkih govora prilikom primanja nekog izvođača u ovu prestižnu instituciju. Iz njegovog derogativnog izlaganja mogao se izvući tek jedan zaključak – Stonesi su najveći, a ZZ Top su O.K., a to što ih ja najavljujem veći je događaj od samog njihovog upisa u Kuću slavnih.
Ne mislim da su mu Billy Gibbons, Dusty Hill i Frank Beard zamjerili takav očajan nastup oko kojeg se ni najmanje nije potrudio. Dapače, prije mislim da su bili zadovoljni što ih je u Kuću slavnih uvrstio jedan od njihovih omiljenih glazbenika. Zapravo, iz svega što sam ikada pročitao ili vidio, a vezano je uz ZZ Top, mogao sam jedino zaključiti da kod ovog trojca slikovitih imena i prezimena nema niti trunke nadmenosti (malo toga bi im se moglo i oprostiti jer su ipak potpisali neke od najupečatljivijih hard-rock pjesama) nego samo prizemnost, ljubav prema glazbi i potpuna posvećenost svom pozivu. Da, i ono što je Keith rekao o ustrajnosti i konzistentnosti.
ZZ Top su osnovani 1969. u Houstonu, a svoj prvi album, jednostavno nazvan ‘ZZ Top’s 1st Album’ objavili su dvije godine poslije. Korektan blues-rock album nije nagovijestio da će se trio ubrzo pretvoriti u jedan od najprominentnijih rock bendova na planeti. Prve uistinu značajne pjesme ZZ Top izdaju 1972. kada izlazi ‘Rio Grande Mud’. Otvara ga singl ‘Francine’, izrazito pjevan hard-rock brzac s jednostavnim i prokleto zaraznim riffom Billyja Gibbonsa, a bend je odmah prati southern-rock miješalicom ‘Just Got Paid’. Gitarska fraza iz te pjesme poslužit će kao nacrt za buduće uspješnice – ‘La Grange’, i ‘Waitin’ for the Bus’. Album ‘Tres Hombres’ iz 1973. sadrži spomenute bisere i jedinstven je uradak u karijeri grupe koja nije poznata po najboljim albumima kao cjelinama. ‘Tres Hombres’, s druge strane, u 33 minute i 26 sekundi nema niti jednog suvišnog trenutka, a sve što donosi prvoklasan je melting pot bluesa, boogieja i hard rocka isporučen uz jedinstveni teksaški šarm, uvjerljivo i ekonomično, koristeći se s dva i po’ ista akorda (kako su Gibbons i Hill često znali istaknuti). Stožerne su ovdje još bluesijane ‘Jesus Just Left Chicago’ i ‘Sheik’ te ‘Hot, Blue and Righteous’ u najboljoj maniri velikog Otisa Reddinga.
ZZ Top su nakon ‘Tres Hombres’ pa do sredine 80-ih snimili još šest ploča koje kvalitetom variraju od prosječnih (‘Tejas’), dobrih (‘El Loco’) pa do iznimno dobrih (‘Fandango!’, ‘Degüello’), ali samo su još jednom iznjedrili tako sadržajno i svirački uravnotežen rad. Naime, probojem MTV-ja i formata video spota, bend je vješto (i pomalo neočekivano) uskočio u taj vagon prigrlivši nove studijske mogućnosti koje su im donijeli synthovi i ritam mašine. Mega uspješni album ‘Eliminator’ iz 1983. godine i atraktivni spotovi ‘Gimme All Your Lovin’’, ‘Sharp Dressed Man’ i ‘Legs’ u svakodnevnoj rotaciji na MTV-ju, predstavili su ZZ Top novoj publici tinejdžera. Isti recept su manje uspješno ponovili na sljedećem albumu ‘Afterburner’ (1985.), dok se sve poslije uglavnom svodilo na recikliranje onoga što smo već čuli. Možda u studiju nisu briljirali, ali su nastavili prašiti po svjetskim pozornicama i neumorno pripovijedati svoje evanđelje. Narušenog zdravlja, basist Dusty Hill preminuo je u snu u utorak u svom domu u Houstonu. ZZ Top su, prema njegovoj izričitoj želji, nastavili dalje. Već u petak ponovno su se našli na pozornici. Jer rokati se mora.
Foto: www.rockhall.com, www.zztop.com