Rođeni Osječanin Silvio Ivandija već je godinu dana trener momčadi Rukometnog kluba hrvatske mladeži Dubrovnik.
Svoju je karijeru započeo 80-ih godina prošlog stoljeća kada je zaigrao za tadašnji klub Bayer Celje. Trenutno veoma uspješno vodi dubrovačke rukometaše, a nedavno je odjeknula vijest kako je pozvan u stožer rukometne reprezentacije. RKHM je na rubu ulaska u Premijer ligu, a pred reprezentacijom su veliki izazovi. O svemu tome porazgovarali smo s Ivandijom.
Kako vas je put doveo do RKHM Dubrovnik?
U Dubrovniku sam već godinu dana. Prije toga sam godinu dana proveo u Ljubuškom gdje sam s timom Izviđača došao do naslova prvaka BiH. Nakon toga klub se nije posložio kako sam zamislio pa sam otišao. Razmatrao sam opcije, a već ranije me je Ivo Dragić, potpredsjednik RKHM Dubrovnik, pitao želim li doći u Dubrovnik. Kako moja obitelj živi u Splitu ta mi je opcija jako odgovarala. Drago mi je što sam došao. Kako klub nikada nije bio u Premijer ligi, za mene je osoban izazov tamo ga i dovesti. Trenutno sve vodi tome cilju.
Što ovu generaciju dubrovačkih rukometaša čini tako posebnom?
Riječ je o skladnoj momčadi na čelu s Marom Dabelićem, Leom Prnjinom, Hrvojem Lončaricom i Tomislavom Radićem. To su sve igrači koji su sada stasali. Oni su i prije mene imali jako dobre trenere i kroz godine su izrasli u jako dobre igrače. Sada su na razini u kojoj su definitivno spremni za Premijer ligu. Nisu oni jedini, naravno, tu je još igrača koji su godinama brusili svoje vještine u klubu. Igrači su dobri, a na nama trenerima je da to oblikujemo i usmjerimo. Za uspješnu momčad je potrebna kemija, kako među igračima tako i između igrača i trenera. Srećom momčad ima veliku podršku publike, puno je domaćih igrača, međusobno se poštuju i podržavaju i dišemo skladno poput obitelji.
Možete li nam reći više o svom najnovijem angažmanu za rukometnu reprezentaciju?
Ovo nije prvi put da surađujem s gosparom Linom Červarom. S njim sam surađivao u Zagrebu i moram reći da je to bilo jako dobro. Razišli smo se u dobrim odnosima. On me ove godine pozvao u svoj stožer, što sam i ja naravno s veseljem prihvatio. Nadam se da će moj doprinos omogućiti momčadi da se bolje pripremi za nadolazeće izazove, da se lakše dođe do neke medalje i pozicija. Veliki su izazovi za reprezentaciju, slijede kvalifikacije za Europsko prvenstvo. S momčadi Srbije se igraju dvije utakmice u travnju, potom u lipnju s momčadima Belgije i Švicarske. Iduće godine nam dolazi i Europsko prvenstvo. Veliki su izazovi, ali mislim da se nemamo čega bojati, ipak smo mi Hrvatska rukometna reprezentacija.
Iz tiskanog izdanja od 13. ožujka 2019.