Sjajni uspjesi Rukometnog kluba Mokošica, odnosno ‘Mladih Čagljeva’, kako ih zovu njihovi navijači, u proteklom razdoblju nagnali su nas da malo podrobnije istražimo tko stoji iza ovog zanimljivog projekta koji se razvija u ‘spavaonici grada’, na periferiji, gdje se malo toga djeci uopće nudi kao izbor za bijeg od kompjutera i ‘pametnih’ telefona.
Generacija 2006. oduševila je osvajanjem titule prvaka Dubrovačko-neretvanske županije u jakoj konkurenciji klubova s puno dužom i većom tradicijom, a i ekipa koja stasava u seniorsku momčad također ostvaruje zapažene rezultate u Regionalnoj ligi, sve s ciljem da najesen, u sezoni 2018./2019. nastupe u 3. Hrvatskoj rukometnoj ligi. O klubu, ali i svemu oko kluba razgovarali smo s Davorom Zecom, jednim od četiri trenera u klubu.
-Godine 2003. nekoliko entuzijasta odlučilo je osnovati Rukometni klub Mokošica. Tako je krenulo. Pomalo naivno, sa srcem više nego s glavom. Seniorski sastav odigrao je jednu sezonu u južnoj skupini 3. HRL, a imali smo i jednu generaciju djece. Međutim, to je brzo ‘ispuhalo’, jer se nije moglo održati ni financijski ni organizacijski. U međuvremenu smo djecu vodili tek na školska natjecanja. Onda me 2012. godine jedan od osnivača, pokojni Josip Tomašević, zvao da pomognem kako bi krenuli ozbiljno raditi. Onako kako treba, s mlađim kategorijama. Te smo godine upisali četvrtaše, generacija 2000./2001., koja je sad stasala do seniorske momčadi. Uz to, u klubu konstantno imamo 60-ak djece, trenutno u tri generacije: 2001., 2003. i 2006. godište. To nam je bio jedan od bitnih ciljeva – da imamo podmladak, s tim da treba znati da su nama u seniorskom sastavu mladići od 17-18 godina. Naravno, puno toga u klubu ovisi i o terminima treninga u dvorani OŠ Mokošica pa zahvaljujem ravnateljici Petri Đapić Caput – kaže nam Davor Zec.
-Htjeli smo još lani prijaviti seniorski sastav za nastup u 3. HRL, ali je naš tajnik kluba Josip Tomašević preminuo. On je sve vodio i kad nas je napustio ostali smo ‘nigdje’. Sve što smo radili svoj je vrhunac trebalo doživjeti prošle jeseni, nastupom u 3. HRL, a Josip Tomašević trebao je dočekati ovu seniorsku ekipu. To se nažalost nije dogodilo, ali on je s nama, u svemu što danas radimo. Sjećam se da smo nakon njegove smrti održali sastanak na kojem je bilo pitanje: ili gašenje ili nastavak? Odlučili smo se nastaviti. Odgodili smo nastup za iduću sezonu kako bismo ‘pohvatali konce’. Nakon svega mi je bilo jako teško uopće ući u dvoranu, na prvom treningu stati pred 36 djece koja žele igrati rukomet. Rekli smo sebi ‘idemo raditi’, zbog Josipa, kojem smo dužni to napraviti. A djeca su nam to na najbolji način uzvratila. Kad smo vidjeli koliko su djeca ozbiljna, ‘pregrupirali’ smo se i podijelili zaduženja u klubu. Već šest godina aktivno radimo s mladima, a najesen krećemo sa seniorima, od početka, treće lige. Naravno da nam je glavna ambicija i cilj da se djeca općenito bave sportom, a samim tim i rukometom u Mokošici, gradskom naselju s preko deset tisuća stanovnika – ističe Zec.
-Sad sve u klubu funkcionira kako treba, stavili smo klub na zdrave noge. Posložili smo upravu, a imamo i podršku Dubrovačkog saveza športova. Zahvaljujem im što su prepoznali rukomet u Mokošici kao projekt koji treba ‘gurati’, odnosno da se ovaj put ne ‘zezamo’, već ozbiljno razmišljamo i imamo zdrave i realne planove. Mi rukomet ne igramo radi sebe, nego zbog djece – objašnjava Zec te se vraća na temu seniorskog sastava.
-Taj iskorak u seniore, koji nam je bio potreban, najveći je izazov klubu u budućnosti. Očekujem da ćemo seniorski sastav popunjavati s mlađim igračima te da će tako klub zaživjeti u svom punom kapacitetu. Kroz naše selekcije u posljednjih šest godina sigurno je kroz klub prošlo dvjestotinjak djece. Ako se dogodi da iz nekog razloga netko iz seniorskog sastava odustane od aktivnog igranja, tu su mladi. Ima tko nastaviti. Naravno da ćemo se s mlađom ekipom natjecati i u U16 Regionalnoj ligi, koja nam predstavlja sjajno iskustvo, ponajprije jer će mlađi igrači imati izvrsnu priliku kaliti se u zanimljivom natjecanju. Upoznali smo druge kolege i njihov način rada, a naši dečki se već dobro poznaju s drugim ekipama – ističe Davor Zec.
RK Mokošica, naime, suosnivač je Regionalne lige, zajedno s Rukometnom akademijom Đukanović iz Podgorice, gdje se natječu s klubovima iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
-Regionalna liga je osnovana po principu jednog turnira mjesečno s različitim domaćinima. A našoj djeci je to pravi doživljaj, žive za te turnire. Imali smo nedavno jednu odgodu i kad sam im to rekao ‘pojeli’ su me. Odmah pitaju zašto je odgođeno i kad će igrati. Zato se i jesmo odlučili za taj iskorak igranja u 3. HRL. Želimo vidjeti koliko će ozbiljno shvatiti ritam utakmica svakog vikenda. Naravno da rezultat nije na prvom mjestu, već natjecanje. To su sve krasni momci, redom odlikaši, a to se vidi i na treninzima. Odgovorno na sebe preuzimaju školske obveze, a jednako tako se odnose i prema rukometnim obvezama. Posebno smo zadovoljni jako dobrom reakcijom roditelja, čija nam je podrška u ovom projektu od iznimne važnosti te im veliko hvala na tome. Naš klub opstaje prvenstveno zahvaljujući članarinama koje roditelji plaćaju, oni su naši najveći sponzori. Uz to, roditelji su prvi koji odgajaju i usmjeravaju djecu, potom dolaze učitelji, a treći smo mi treneri. Svatko daje svoj obol da stvorimo kvalitetnu osobu – smatra Zec, koji je jedan od četiri trenera u klubu.
-Glavni trener je Pero Veraja, od kojeg svi učimo. Uz njega smo još Ivica Miloslavić, Maroje Paskojević i ja. Veraja i ja treniramo seniore, a Miloslavić i Paskojević rade s mlađim godištima. I svi smo volonteri, jer sve što se od članarina zaradi vraća se natrag djeci kroz plaćanje prijevoza ili prehrane na putovanjima. Do jeseni i prvih utakmica u 3. HRL Miloslavić i ja namjeravamo položiti trenersku licencu, a dogodine i Paskojević. Smatramo da je potrebno imati obrazovan i školovan trenerski kadar za rad s djecom – ističe Zec.
Naravno, tražili smo objašnjenje sjajnih uspjeha mokoške generacije 2006., županijskih rukometnih prvaka.
-Ta je generacija sjajna priča, baš se ‘poklopila’. Po njihovim se rezultatima vidi koliko su fenomenalni. Iza sebe su ostavili Metković, Dubrovnik i Korčulu. Želimo dokazati da se u Mokošici može i zna raditi s djecom. U Mokošici ima zbilja puno djece, dok je u Dubrovniku situacija obrnuta, jer zbog apartmanizacije obitelji sele u predgrađa. Zato bi bila šteta ovaj projekt ne kapitalizirati uspjesima, to je pravo blago. Pođite na dječja igrališta u Mokošici i sami se uvjerite da su prepuna djece, a uz to još igraju i rukomet. Kad to vidim, srce mi je veliko! – govori Zec, dodajući kako povećanju interesa za upis i broja igrača redovito kumuju uspjesi ‘Kauboja’.
-Ti su nam uspjesi puno pomogli. Kad god je neko veće natjecanje osjetimo rast interesa – kaže Zec, kojeg pitamo i koliko je bitna psihologija u pristupu djeci?
-Svako od te djece je osoba za sebe pa prema svakom treba pristupiti individualno. Znati ih ‘u dušu’, na koji način kome pristupiti. Ako na treningu ili utakmici podignete glas, to će svako dijete drukčije doživjeti. Ne bi ni valjalo da su svi isti – zaključuje Davor Zec, kojem smo za kraj postavili logično pitanje: kako je čagalj završio na grbu RK Mokošice?
-Kad se klub osnivao pitali smo se što je obilježje Mokošice, a čagalj je bio jedini logičan odgovor!