Taj dan se dogodilo ono što mnogi nisu mislili da će se dogoditi – da će se napasti Dubrovnik, raketirati tvrđava na Srđu iCentar za obavješćivanje. Taj dan u ekipi Centra je bilo 55 ljudi. I pokojni Miljenko Bratoš je rekao: Idemo se fotografirati, tko zna tko će od nas preživjeti. Hvala Bogu, nismo stali tu fotografirati se. Jer da jesmo, vjerojatno bi nas od pedesetak, četrdeset bilo mrtvih – prisjetio se dragovoljac i veteran Domovinskog rata Teo Andrić i dodaje: ‘Bude malo u tome i sreće’.
-Nije sreća presudna. Presudna je volja, želja i ljubav prema Domovini. Presudno je bilo to da smo, nakon toliko godina sanjanja o hrvatskoj državi, konačno je mogli i dobiti. Mi smo tada doživjeli napad. Nama je netko htio uzeti mladost. Onda postanete zvijer, u pozitivnom smislu. Tada možete podnijeti ono što u normalnom životu ne možete podnijeti – i hladnoću, i gledati mrtve i ranjene te ići naprijed. Mi smo narod prkosan, i ne damo se. I naravno, Bog pomaže. Kad to dvoje sklopite, eto vam pobjede. Srce je bitno – rekao je Andrić.
Teo Andrić: Nama je netko htio uzeti mladost. Onda smo postali zvijeri…
