U zadnje vrijeme učestale dojave o postavljenim bombama u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, uz popratne zaista sablasne mailove, unijele su nemir među djecu, roditelje, nastavnike, ali i sve građane. Znalo je toga biti i ranije, međutim u pravilu se radilo o nekom pozivu i bilo bi jasno da se radi o neumjesnoj šali, najčešće učenika koji bi htjeli izbjeći pisanje nekog ispita. Ili bi jednostavno htjeli napraviti spačku. Dogodilo bi se rijetko i u pitanju bi bila, logično, po jedna škola.
Ne treba biti stručnjak za zaključiti da ovo čemu smo svjedočili ima negativne učinke na psihu, ponaosob djece, ali i roditelja koji su zabrinuti i ustreseni koliko puta trčali u vrtiće i škole po svoju djecu. Ipak, savjeti stručnjaka su itekako korisni po pitanju nošenja sa nemirom koji se unio tamo gdje se oduvijek očekivala najveća razina sigurnosti; u odgojno-obrazovne ustanove. Porazgovarali smo stoga sa predsjednicom Društva psihologa Dubrovnik Tenom Erceg Milković.
U kojoj mjeri i na koji način ove dojave o bombama po vrtićima i školama djeluju na psihu djece i roditelja? Tko je tu najugroženija kategorija? Za pretpostaviti djeca, ali kojeg uzrasta?
Dojave o bombama u vrtićima i školama, i kada se pokažu lažnima, djeluju kao stvarna prijetnja pa kod djece i roditelja mogu izazvati snažan osjećaj nesigurnosti, nepredvidljivosti, ugroženosti. Ne bih izdvajala neku od dobnih skupina kao ugroženiju od drugih, ali uz sličnosti, postoje i specifičnosti u shvaćanju i reagiranju ovisno o dobi. Primjerice, najmanji često ne mogu „do kraja“ shvatiti što se dogodilo, ali jako dobro „čitaju“ emocije odraslih pa se te emocije mogu i na njih prenijeti, osnovnoškolci često razvijaju zabrinutost i strah od odlaska u školu, razviju im se „novi“ strahovi, srednjoškolci bolje razumiju situaciju i opasnost, imaju potrebu o tome razgovarati, pronaći razlog, imati više informacija.
Što biste preporučili roditeljima? Kako razgovarati s djecom, ovisno naravno o dobi, kako bi im pomogli prevladati nesigurnost, strah i ostale teške osjećaje koje ovo uzrokuje?
Za sve dobne skupine važno je ne zaboraviti kako su sve reakcije djece, iskazane prije ili kasnije, očekivane i normalne nakon „nenormalnog“, traumatskog događaja. Također, većina djece i odraslih uz podršku uspješno prevlada stres koji takvi događaji izazivaju. Taj proces gotovo uvijek traje duže nego što bismo željeli. Za djecu je važno da mogu s roditeljima razgovarati kada to žele i na način na koji žele. Roditelji se često boje tih razgovora kako se dijete ne bi ponovno uznemirilo, ali za dijete je korisno da od roditelja dobiva smirene, jasne, i dobi prilagođene poruke, objašnjenja, smjernice uz naglašavanje kako su poduzete mjere, kako postoji ljudi koji brinu o sigurnosti. Za manju djecu uvijek je korisno prorađivati događaje kroz igru koju dijete želi, s većima poticati razgovor, i to i o emocijama ne samo informacijama, ne negirati bilo koji osjećaj. Za sve je korisno zadržati svakodnevnu rutinu (odlazak u vrtić, školu, aktivnosti) jer i to doprinosi osjećaju sigurnosti. Kada dijete od straha odbija odlazak u vrtić ili školu ne inzistirati pod svaku cijenu, ali poticati povratak. Dopustiti lošije ocjene ili pad motiviranosti jer i to su očekivane reakcije djece u ovim situacijama. Dopustiti im i nuditi izbore u svakodnevnim aktivnostima jer i to doprinosi osjećaju kontrole što doprinosi stabilizaciji.
I za roditelje je logično ovo veliki stres. Kako sebi mogu olakšati?
Da, kao i kod djece i mladih, i kod odraslih u situacijama poput ovih, kada im je ugrožen netko koga vole i poljuljan osjećaj sigurnosti moguće su reakcije poput brige, ljutnje, tjeskobe, straha, rastresenosti, manjka koncentracije, poteškoća pamćenja, mučnina, problema spavanja, glavobolje, umora, plačljivosti, agresivnijeg ponašanja što su, ponavljam, normalne reakcije na nenormalnu situaciju. To je važno ponavljati si te ne izazivati si grižnju savjesti ili ljutiti se na sebe zbog toga kako se trenutno osjećamo ili ponašamo. Dodatno, razgovor s bliskim osobama, vrijeme za odmor i obroke, usmjeravanje pažnju na ono što je pod njihovom kontrolom aktivnosti koje nas opuštaju i „pune“, izbjegavanje štetnih navika (tablete, alkohol…), održavanje svakodnevne rutine koliko je moguće koraci su kojima si možemo olakšati.
Neki su roditelji u dilemi odvesti dijete/djecu u psihologa ili ne. Kako sada, ali i inače, roditelji mogu izvršiti procjenu je li djetetu treba stručna pomoć?
U situacijama kada se dogodio ovakav ili neki drugi težak događaj važno je ponoviti kako je svaka reakcija djeteta očekivana, nekada će biti netom nakon događaja, a nekada i nakon nekoliko tjedana. Roditelji zapravo često očekuju djetetovu reakciju, ali je se i istovremeno boje te su nerijetko nesigurni što oni kao roditelji trebaju učiniti, uz strah hoće li reći prave riječi, učiniti prave korake. Roditelj je zapravo najbolji pomagač svojem djetetu imajući na umu navedene smjernice, no ako se čini da i uz njegovu podršku se dijete ne osjeća bolje ili se znakovi stresa pojačavaju, ili kada i roditelj ima osjećaj da više ne zna kako i što dalje ili nije u mogućnosti biti djetetu podrška tada je korisno obratiti se za savjet i podršku.
Često je pitanje roditelja i na koju adresu se obratiti?
Na našem području za psihološko savjetovanje roditelji se (za sebe ili/i za dijete) mogu javiti psihologinjama/psiholozima stručnim suradnicima u vrtićima, školama, kolegicama i kolegama u Obiteljskom centru Dubrovnik, u Općoj bolnici Dubrovnik (Odjel za psihijatriju Opće bolnice Dubrovnik, Poliklinika za zaštitu mentalnog zdravlja djece, Jedinica za poremećaje razvojne dobi), Zavodu za javno zdravstvo DNŽ, DEŠA-i Dubrovnik, Obiteljskom savjetovalištu Dubrovačke biskupije, Savjetovalištu za psihosocijalnu podršku GCKD te kolegicama i kolegama u privatnim praksama. Također, podrška je dostupna i na telefonima za psihološku pomoć.
