Kultura

TAMARA DAMJANOVIĆ USUSRET NOVOJ PREMIJERI ‘Dječak’ u Kazalištu Marina Držića

tamara damjanovic 4

‘Dječak’, nova premijera Kazališta Marina Držića, odigrat će se 25. svibnja s početkom u 20 sati. Autor je Davor Špišić, a redateljica predstave Tamara Damjanović. Upravo s njome, ususret premijeri, razgovaramo o stvaranju predstave, ali i ansamblu, o tome kako je biti slobodan umjetnik…

Pred vama je još jedna suradnja s našim teatrom. Možemo sada već govoriti da ste udomaćili! Što možemo očekivati od ‘Dječaka’?

Da, riječ je o još jednoj suradnji, iako je rad na ovoj predstavi zapravo moj prvi susret sa samim dubrovačkim ansamblom. Prije dvije godine radili smo predstavu Jel’ tako, Zorane?, koja je bila koprodukcija kazališta Moruzgva i KMD-a, u kojoj smo predstavu složili u Zagrebu s glumcima koji također imaju bazu u tom gradu. Između kazališta bili su podijeljeni troškovi i omogućena tehnička podrška s obiju strana pa su tako oba kazališta dobila premijerni naslov. Gledano s te strane, ovo mi je zapravo prva suradnja s KMD-om u punom smislu riječi. Po predstavama koje sam zasad upoznala u Držićevom repertoaru, mislim da će Dječak biti nešto novo za dubrovačku publiku što se tiče teksta, ali i režijskog pristupa.

‘Dječak’ nije samo snažna antiratna drama, nego i nemilosrdna kritika društva čiji moćnici ne prežu ni pred čim u cilju opstanka na tronu. – zapisano je u najavi premijere. Što biste istaknuli kao osnovnu nit kritike?

Žanrovski je Dječaka prilično teško precizno odrediti. U najmanju ruku, riječ je o neobičnom i raznorodnom tekstu koji pleše između antiratne drame, satire, pa čak i travestije, a uz elemente humora, zadržava i snažne dramske momente. Mislim da kazalište kao umjetnost ima mnogo veću moć od kritiziranja, a to je da određene elemente društvene, političke ili intimne svakodnevice sintetizira i preko toga, kroz sebi specifičan jezik, na površinu iznese neki segment općeljudske istine oko koje bi se moglo polemizirati, bilo na individualnoj ili društvenoj razini. Ukratko; daleko mi je draže kazalište zbog kojeg će se publika propitkivati, nego da joj je predstavom sugerirano što treba misliti, osjećati, kako se odnositi prema onome što tematizira… Čini mi se da bi prava kritika dobila smisao kad bi se kao posljedica tog dijaloga dogodila neka konkretna društvena promjena koja bi donijela boljitak, no kad bismo baš promišljali o bazi Dječakove ‘kritičnosti’, on kao polazište uzima situaciju u političkom vrhu prepunom uhljebljenih, posve nekompetentnih ljudi koji, usprkos tome, zadržavaju vlast potpomognuti narodom koji ih slijepo slijedi.

tamara damjanovic 3

Također su iz teatra najavili kako će Špišićeva drama, nagrađena nagradom Marin Držić, biti uzbudljiv izazov za sjajni ansambl. Možete li navesti ansambl/podjelu i zbog čega će biti uzbudljivo?
U predstavi igra devet glumaca, od kojih su osam članovi ansambla: Zdeslav Čotić, Izmira Brautović, Mirej Stanić, Nika Lasić, Marija Šegvić, Angela Bulum, Bojan Beribaka i Hrvoje Sebastijan, dok je deveta Lidija Penić-Grgaš, fantastična mlada glumica koja je nedavno završila ADU i priključila se predstavi kao vanjska suradnica, a ansambl ju je jako lijepo prihvatio. Procesu pristupam prilično temeljito i u radu volim preciznost, zaigranost i brzinu, što nekad može biti izazovno za glumce koji nisu navikli na taj tip rada. Prezirem općenitost, štreber sam i volim da glumac zna što radi na sceni i zašto to radi, a za to je potrebno, osim pripreme, i puno dijaloga između mene i njih, kao i spremnosti s obiju strana da se upoznamo na ljudskom i steknemo povjerenje na profesionalnom nivou, a onda pustimo da nas proces nosi gdje mora. Moram priznati da sam se jako ugodno iznenadila kad sam upoznala ansambl jer su ovi glumci vrlo znatiželjni, otvoreni i disciplinirani. To uvelike olakšava posao, pogotovo zato što igrom slučaja predstavu radimo u kratkom vremenskom periodu u koji je nažalost i korona uplela svoje prste. Osim toga, adaptaciju sam radila u brehtijanskom kodu, što je i režijski princip kojim postavljamo komad pa je tako i gomila muzičkih dijelova koje su također trebali usvojiti. Bojan, koji je nevjerojatno talentiran i muzikalan, je za potrebe predstave učio svirati harmoniku. Budući da je to nova vještina koju tek stječe, fascinirala me njegova predanost, kao i brzina kojom dolazi do rezultata. Uvijek volim glumcima zadati nešto novo u čemu će se okušati, nego da plivaju u poznatom. Taj dio uvijek je uzbudljiv jer nosi dozu rizika, ali najgore je vaditi stalno iz istih ladica. Bez riskiranja naprosto nema napretka.

Vi ste slobodnjak u radu i surađujete s brojnim slobodnjacima. Čini li Vas to sretnijima? Smatrate li kako biste bili ‘sigurniji’ u nekoj teatarskoj bazi? Tu je i Moruzgva…
Jasna stvar da bi neka vrsta financijske stabilnosti bila sigurnija, ali biti slobodnjak je stanje duha koji uvijek traži nešto novo. Kombinacija tih dviju stvari bila bi idealna, no pustit ću vremenu da donese sve što mora. Život slobodnjaka uvijek je riskantan, ali s obzirom na to da su sloboda i vrijeme na vrhu mojih životnih prioriteta, sretna sam da mi moj posao omogućuje da ih njegujem na, za mene, najbolji mogući način. S jedne strane, nevjerojatan je osjećaj upoznavati stalno nove ljude jer nas svi ti susreti obogaćuju; lijepo je i vraćati se kazalištima jer tako svaki put produbljujemo odnose i kreativno uvijek možemo ići korak dalje. Iskustvom učim što je za mene dobro, što nije, gdje trebam naučiti podvući crtu, gdje razvijati toleranciju i strpljenje… Puno je tu psihologije koja se ne može naučiti u knjigama. S druge strane, kazalište je sustav koji te nauči cijeniti – kako svoje, tako i tuđe – vrijeme. Rad na predstavi je vrsta ogoljavanja i intime koja se može postići samo ljudskim kontaktom i zato je, osim proba, nužno ostaviti vremena za druženje. Svijet bi bio daleko ljepše mjesto kad bismo se svi međusobno podržavali, zato sam sretna kad imam priliku otvoriti prostor slobodnjacima, pogotovo kad je riječ o mladim ljudima u čiji talent vjerujem. Moruzgva je predivno privatno kazalište s kojim ću uskoro ponovno surađivati, što me nevjerojatno raduje; Ecija i ja imamo sličan sustav vrijednosti i radnu etiku; obje smo slobodnjaci, razumijemo se kao ljudi i jako nam je ugodno raditi zajedno tako da se novoj predstavi baš radujem.

’Preplavi me svaka predstava koju radim’, rekli ste jednom. Puno je to ‘preplavljivanja’. Bude li nekad – previše?
Bude, i to uglavnom svaki put, ali imam sreću da to preplavljivanje u ogromnom postotku slučajeva bude po mene vrlo pozitivno. Stalo mi je do toga da se na probama stvara atmosfera sigurnosti i povjerenja, pa u konačnici i ljubavi među ljudima s kojima radim tako da je emotivni angažman neminovan i upravo je to ono što me preplavljuje i puni istovremeno. Iako se puno toga u kazalištu svodi na matematiku, tipični sam Rak i čak i kad ne izgleda tako, u svemu ganjam emociju. Za mene, kazalište bez emocija ne bi imalo pretjeranog smisla; kako u procesu, tako i u rezultatu.

Radite li na još kojem projektu, paralelno s ‘Dječakom’?
Što se tiče proba, aktivno radim samo na Dječaku, ali istovremeno pripremam novi projekt u Moruzgvi koji sam već spomenula, a riječ je o zanimljivoj duodrami po priči Tanje Mravak na čijoj adaptaciji trenutno radim.

Pročitajte još

Na subotnjoj kavi u Umjetničkoj galeriji održano stručno vodstvo kroz izložbu ‘Vidljive’

Dulist

JOŠ JEDNO GOSTOVANJE U TEATRU ‘Tata’ u izvedbi ansambla HNK Zadar

Dulist

NOVA IZLOŽBA U FLORI ‘Iza mora’ Siniše Ilića

Dulist