Svoje radove volim nazivati ‘slikoskulpturama’

Iris Lobaš Kukavičić rođena je u Dubrovniku 1976. godine. 1995. godine upisuje ALU (nastavnički odjel, smjer kiparstvo) u Zagrebu gdje je 2001. godine diplomirala u klasi prof. M. Vuca.

Član je HDLU-a od 2003. godine. Od 2005. godine radi kao asistent na Sveučilištu u Dubrovniku, na Odjelu za umjetnost i
restauraciju, a 2008. godine magistrirala je na poslijediplomskom studiju ARS SACRA na ALU Široki Brijeg u klasi prof. A. Kajinića. Ostvarila je dvije skulpture postavljene u vanjskom prostoru, a one su 'Plesačica' iz 2001. godine te 'Grupa skulptura' iz 2002. godine, o čemu smo je više propitali u razgovoru za duList, gdje nam je otkrila i kako kombinira majčinstvo i rad, istaknula njenu ulogu na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku te koja je tema njenog doktorskog rada…
 
-Trenutno dosta bavim izradom svog doktorskog rada. Što se tiče teme, izabrala sam nešto što je meni zaista jako blisko, riječ je o dijelu iz Kristološkog ciklusa koji se odnosi na zajedničke scene Isusa i Marije. To su motivi Navještenja, Rođenja, Bijeg u Egipat… Pa sve do Muke Kristove. Motiviralo me to što sam od nedavno i sama postala majka pa su mi emocije koje se javljaju u tom odnosu sad dosta bliže.
 
Vi ste kiparica, ali i slikarica, i u Vašem radu to dvoje se prožima, a trenutno radite na Sveučilištu u Dubrovniku, Odjelu za umjetnost i restauraciju.

– Studirala sam kiparstvo i ta grana likovne umjetnosti mi je  bila najbliža, međutim – boja je uvijek bila prisutna i slikarstvo se tako provlačilo kroz moj rad od samih početaka. Kada sam se zaposlila kao asistentica na Sveučilištu u Dubrovniku, to je zahtijevalo upis magisterija a potom i doktorata. Odlučila sam se za studij Ars Sacra, gdje sam se dosta intenzivnije počela baviti slikarstvom. To mogu zahvaliti svom mentoru, red. prof. Akad. slikaru Antu Kajiniću koji, ne samo da je izvrstan slikar, nego i veliki poznavatelj likovne umjetnosti. Suradnja na magisteriju a potom i doktoratu, te višegodišnja suradnja u nastavi  na Sveučilištu u Dubrovniku, dosta su utjecali na moj rad i otvorili mi neslućene  mogućnosti u kojima se moj rad može razvijati.
 
U kojoj ste sad slikarsko-kiparskoj fazi?

– Trenutno me intrigira rad na drvu. Preokupacija mojh radova je propitivanje boje u njenom zvuku kao i perforiranje slikarske epiderme, te relativiziranje slikarskog prostora u prostoru slike. Te dvije grane likovne umjetnosti neprestano se isprepliću tako da često svoje radove volim nazivati 'slikoskulpture'.

U Vašem radu nekoliko puta ste odstupili od svog stvaralaštva i napravili 'izlete' u obliku naslovnica knjiga ili pak plakata. Možete li reći nešto više o njima?

– Ponekad se dogodi da  ilustriram knjige, plakate i slično. No, to su samo izleti, ne bavim se inače time. Najčešće su to prijateljske veze zbog kojih povremeno odstupim od onog što inače radim.

Majka ste djevojčice stare godinu i deset mjeseci. Na koji način uspijevate uskladiti majčinstvo te Vaš kreativni rad?

– Imamo predivnu curicu. Marina je jedno živahno i jako znatiželjno malo biće koje zahtijeva našu punu pažnju i sudjelovanje u svim aktivnostima. Naravno da je sve u drugom planu kad je ona u pitanju. Tako je i moj rad neko vrijeme stajao po strani dok Marina nije krenula u vrtić. Sad je sve drugačije, ostaje mi dosta više vremena za rad u ateljeu.

Koje predmete držite na Odjelu za Restauraciju?

– Na Odjelu za umjetnost i restauraciju radim kao asistentica na kolegijima Crtanje i Reljef.  Naš zadatak je razviti  vizualnu kulturu kod studenata te vještinu ruke, kroz crtež kao temelj  likovne umjetnosti, na prvoj godini. A potom, slikanje i oblikovanje na drugoj godini.

Prije ovoga, imali ste kartonsku fazu. Možete li izdvojiti najdraži, ili pak najupečatljiviji rad?

– To je materijal koji mi je vrlo zanimljiv i dosta sam ga koristila u svom radu. Zato je  teško nešto izdvojiti. Možda bi spomenula 'Plesačicu' na Jarunskom jezeru u Zagrebu. To je moj diplomski rad, a draga mi je i zbog toga što je to bio prvi javni natječaj na koji sam se prijavila. Bila sam studentica i bilo mi je nezamislivo da moj rad stoji u nekom javnom prostoru. I eto, još uvijek je na Jarunu! Nakon toga uslijedio je ciklus 'Igra i igre' ili kako ga svi vole nazivati 'oni tvoji vaterpolisti'. To je instalacija, zamišljena kao bazen u kojem je upravo u tijeku nadmetanje a posjetitelji su sudionici igre koja je popraćena zvučnom kulisom utakmice. Nakon toga 'vaterpolisti' su postali sinonim za sve radove u kartonskoj ambalaži. Bio je tu još i ciklus 'Dubrovački puzzle', 'Iris Lobaš: Musical', te multimedijalna ambijentalna instalacija 'Big Blue'.

Sad ste 'u drvu'. Vraćate i se kartonu?

– Karton mi je još uvijek drag, samo ponekad dođe do malog zasićenja i želje za nekim novim istraživanjima i mogućnostima. Mislim da ću se uskoro ponovo vratiti na oblikovanje kartona zahvaljujući jednoj ponudi koju sam dobila iz Danske. Naime, radi se o jednoj tvrtki sa sjedištem u Kopenhagenu koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Prepoznali su moj rad i ponudili mi da radim skulpturu za njihovu upravnu zgradu. U tijeku je dogovor, a nakon Nove godine bi trebalo doći i do realizacije, što će biti moja iduća javna skulptura, nakon 'Plesačice' i 'Grupe skulptura' koja se nalazi u Koprivnici. Naime, ta ista tvrtka, Hartmann u Koprivnici posjeduje jednu od svojih tvornica. Njen direktor se preko medija upoznao s mojim radom, još u vrijeme studentskih dana te smo ostvarili vrlo uspiješnu suradnju. U okruženju,  moderno dizajnirane arhitekture tvornice stoji i moja 'Grupa skulptura'.