Slušni aparat

Sviraj taj funk, bijelče

ezgif.com webp to jpg 1

Uvijek kad se pokrene polemika o naj­boljem koncertnom filmu svih vremena, megdan se obično povede oko dva naslova. ‘The Last Waltz’ Martina Scorseseja objav­ljen je 1978., a prikazuje oproštajni nastup The Banda, kanadsko-američke grupe sni­mljen u legendarnom Winterland Ballro­omu u San Franciscu 25. studenog 1976., uz gostovanje visoko rangiranih predstavnika rock panteona 60-ih i 70-ih (Dylan, Clapton, Young, Muddy Watters, Joni Mitchell samo su neki od njih).

Drugi je (ili prvi, ovisno o osobnim preferencijama) ‘Stop Making Sense’, koncertni film redatelja Jonathana Demmea snimljen u prosincu 1983. na seriji od tri nastupa njujorških Talking Heads u Hollywoodu. Oba filma su kao kulturo­loški, povijesno ili estetski značajna djela uvrštena u Nacionalnu knjižnicu Sjedi­njenih Američkih Država (The Library of Congress), ali koliko god osobno bio naklo­njen rukopisu, odnedavno nažalost pokoj­nog, Robbieja Robertsona i majstorskom muziciranju nesvakidašnje talentiranih Kanađana Gartha Hudsona, Ricka Danka i Richarda Manuela, južnjačkom šarmu bubnjara i pjevača Levona Helma te mae­stralnoj Scorseseijevoj režiji, vaga će uvijek prevagnuti na stranu Talking Headsa koji su u proširenom sastavu bili najbolji funk bend na svijetu.

Rani albumi Talking Headsa vrtjeli su se oko post-punka i new wavea, no s ‘Fear of Music’ (1979.) bend i producent Brian Eno počinju istraživati afrobeat forme. Eno i bend s idućim albumom ‘Remain in Light’ (1980.) u svoju zvučnu paletu još dublje uključuju afričke poliritmičke struk­ture, a znakovitije inkorporiraju i elektro­ničke tretmane poput loopova. Na krilima hita ‘Once in a Lifetime’ ponovno zadiv­ljuju kritiku i publiku. David Byrne, Jerry Harrison, Tina Weymouth i Chris Franz više ne mogu sami vjerno izvesti sve što nove pjesme zahtijevaju od njih pa kon­certnu verziju benda proširuju novopri­došlicama – između ostalih s klavijaturi­stom Funkadelica Bernijem Worrellom i perkusionistom Stevenom Scalesom. Uz njih, Talking Heads će se vrlo brzo promet­nuti u legitimnu funk bombu. Uslijedio je jednako impresivan ‘Speaking in Tongues’ kojeg bend producira samostalno.

Album je objavljen u lipnju 1983., a Talking Heads su od 13. do 15. prosinca održali tri nastupa u holivudskom Pantages Theatreu, objektu kapaciteta tri tisuće sjedala koji je i danas u funkciji. U vrijeme kad je Jonathan Demme (‘Kad jaganjci utihnu’, ‘Philadelphia’…) upalio kamere Talking Heads su bili na vrhuncu svoje izvođačke kompetencije, a i dotadašnje popularnosti zahvaljujući uspjehu aktualnih singlova ‘Burning Down the House’ i ‘This Must Be the Place (Naive Melody)’. ‘Stop Making Sense’ počinje izla­skom Davida Byrnea na binu, u sivom odi­jelu i bijelim tenisicama vrste za tjelesni odgoj. Oko vrata mu je zapasana akustična gitara, a u ruci donosi kasetofon.

Pritisne play i krene podloga ‘Psycho Killer’, njihov prvi veliki hit i moguće najbolja indie-rock pjesma ikada. Publika je obavijena tamom, a iza njega na pozornici prepunoj zaosta­lih elemenata scenografije raspaljena su svjetla. Za baladu ‘Heaven’ Byrneu se na pozornici pridružuje Tina Weymouth i prebire po žicama basa uz pozadinske vokale Lynn Mabry (Sly and the Family Stone, Parliament-Funkadelic), koja je još skrivena iza kulisa. U pozadini, tehnička ekipa unosi panel s bubnjevima za koje sjeda ljudski metronom Chris Franz i trio ulazi u punkersku koračnicu ‘Thank You for Sending Me an Angel’. Izvorna postava Headsa kompletirana je dodatkom Jerryja Harrisona na četvrtoj pjesmi ‘Found a Job’.

Za gospelom obojenu ‘Slippery People’ Harrison se s gitare seli na klavijature koje su se u međuvremenu također ‘pojavile’ iza njih, a na binu izlaze pjevačice Lynn Mabry i Ednah Holt te udaraljkaš Steve Scales. Kulisa iza benda se spušta i prvi put tone u mrak. Tehnička ekipa iznosi još jedan modul, ovaj put onaj s perkusijama, a bendu se konačno priključuju gitarist Alex Weir i klavijaturist Bernie Worrell. ‘Ima li tko šibicu?’ pita David Byrne prije nego krenu prašiti ‘Burning Down The House’. Sve to, a još nije prošlo niti prvih pola sata filma.

Smješten u jednom od garažnih pro­stora na Batali, video klub ‘Tezoro’, jedan od prvih u gradu, imao je omanji segment posvećen glazbenim filmovima i koncer­tima, a među njima i kasetu s filmom ‘Stop Making Sense’. Kako je to bilo vrijeme kada su se iznajmljivale presnimljene kasete koje su bile druge ili treće kopije, teško je za pretpostaviti da bi kvaliteta zvuka i slika s te kasete zadovoljila današnje audiofile među nama, no neiskusnom meni bilo je sasvim dovoljno i slike i zvuka.

Zbog vizu­alne upečatljivosti filma, čiste moći nji­hove glazbe, energije koju projicira, Byrne­ovog gigantskog odijela i suludih plesnih pokreta, a najvjerojatnije zbog kombinacije svega toga, ‘Stop Making Sense’ je na pet­naestogodišnjeg mene ostavio dojam kao nijedan glazbeni film do tada, ili od tada. Pred 40. godišnjicu film je remasteriran, posve zvučno i slikovno restauriran u 4K te poslan u kino distribuciju. Prvi put nakon 20 godina i izlaska na pozornicu povodom primanja u Kuću slavnih rock & rolla čla­novi Talking Headsa ponovno su se okupili na filmskom festivalu u Torontu kada su nakon premijere sjeli sa Spikeom Leejem za Q&A o nastanku filma i njegovom kon­tinuiranom utjecaju.

Foto: rhino.com, a24films.com

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Najpoznatija banana na svijetu

Petar Ipšić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić