Uvijek kad se pokrene polemika o najboljem koncertnom filmu svih vremena, megdan se obično povede oko dva naslova. ‘The Last Waltz’ Martina Scorseseja objavljen je 1978., a prikazuje oproštajni nastup The Banda, kanadsko-američke grupe snimljen u legendarnom Winterland Ballroomu u San Franciscu 25. studenog 1976., uz gostovanje visoko rangiranih predstavnika rock panteona 60-ih i 70-ih (Dylan, Clapton, Young, Muddy Watters, Joni Mitchell samo su neki od njih).
Drugi je (ili prvi, ovisno o osobnim preferencijama) ‘Stop Making Sense’, koncertni film redatelja Jonathana Demmea snimljen u prosincu 1983. na seriji od tri nastupa njujorških Talking Heads u Hollywoodu. Oba filma su kao kulturološki, povijesno ili estetski značajna djela uvrštena u Nacionalnu knjižnicu Sjedinjenih Američkih Država (The Library of Congress), ali koliko god osobno bio naklonjen rukopisu, odnedavno nažalost pokojnog, Robbieja Robertsona i majstorskom muziciranju nesvakidašnje talentiranih Kanađana Gartha Hudsona, Ricka Danka i Richarda Manuela, južnjačkom šarmu bubnjara i pjevača Levona Helma te maestralnoj Scorseseijevoj režiji, vaga će uvijek prevagnuti na stranu Talking Headsa koji su u proširenom sastavu bili najbolji funk bend na svijetu.
Rani albumi Talking Headsa vrtjeli su se oko post-punka i new wavea, no s ‘Fear of Music’ (1979.) bend i producent Brian Eno počinju istraživati afrobeat forme. Eno i bend s idućim albumom ‘Remain in Light’ (1980.) u svoju zvučnu paletu još dublje uključuju afričke poliritmičke strukture, a znakovitije inkorporiraju i elektroničke tretmane poput loopova. Na krilima hita ‘Once in a Lifetime’ ponovno zadivljuju kritiku i publiku. David Byrne, Jerry Harrison, Tina Weymouth i Chris Franz više ne mogu sami vjerno izvesti sve što nove pjesme zahtijevaju od njih pa koncertnu verziju benda proširuju novopridošlicama – između ostalih s klavijaturistom Funkadelica Bernijem Worrellom i perkusionistom Stevenom Scalesom. Uz njih, Talking Heads će se vrlo brzo prometnuti u legitimnu funk bombu. Uslijedio je jednako impresivan ‘Speaking in Tongues’ kojeg bend producira samostalno.
Album je objavljen u lipnju 1983., a Talking Heads su od 13. do 15. prosinca održali tri nastupa u holivudskom Pantages Theatreu, objektu kapaciteta tri tisuće sjedala koji je i danas u funkciji. U vrijeme kad je Jonathan Demme (‘Kad jaganjci utihnu’, ‘Philadelphia’…) upalio kamere Talking Heads su bili na vrhuncu svoje izvođačke kompetencije, a i dotadašnje popularnosti zahvaljujući uspjehu aktualnih singlova ‘Burning Down the House’ i ‘This Must Be the Place (Naive Melody)’. ‘Stop Making Sense’ počinje izlaskom Davida Byrnea na binu, u sivom odijelu i bijelim tenisicama vrste za tjelesni odgoj. Oko vrata mu je zapasana akustična gitara, a u ruci donosi kasetofon.
Pritisne play i krene podloga ‘Psycho Killer’, njihov prvi veliki hit i moguće najbolja indie-rock pjesma ikada. Publika je obavijena tamom, a iza njega na pozornici prepunoj zaostalih elemenata scenografije raspaljena su svjetla. Za baladu ‘Heaven’ Byrneu se na pozornici pridružuje Tina Weymouth i prebire po žicama basa uz pozadinske vokale Lynn Mabry (Sly and the Family Stone, Parliament-Funkadelic), koja je još skrivena iza kulisa. U pozadini, tehnička ekipa unosi panel s bubnjevima za koje sjeda ljudski metronom Chris Franz i trio ulazi u punkersku koračnicu ‘Thank You for Sending Me an Angel’. Izvorna postava Headsa kompletirana je dodatkom Jerryja Harrisona na četvrtoj pjesmi ‘Found a Job’.
Za gospelom obojenu ‘Slippery People’ Harrison se s gitare seli na klavijature koje su se u međuvremenu također ‘pojavile’ iza njih, a na binu izlaze pjevačice Lynn Mabry i Ednah Holt te udaraljkaš Steve Scales. Kulisa iza benda se spušta i prvi put tone u mrak. Tehnička ekipa iznosi još jedan modul, ovaj put onaj s perkusijama, a bendu se konačno priključuju gitarist Alex Weir i klavijaturist Bernie Worrell. ‘Ima li tko šibicu?’ pita David Byrne prije nego krenu prašiti ‘Burning Down The House’. Sve to, a još nije prošlo niti prvih pola sata filma.
Smješten u jednom od garažnih prostora na Batali, video klub ‘Tezoro’, jedan od prvih u gradu, imao je omanji segment posvećen glazbenim filmovima i koncertima, a među njima i kasetu s filmom ‘Stop Making Sense’. Kako je to bilo vrijeme kada su se iznajmljivale presnimljene kasete koje su bile druge ili treće kopije, teško je za pretpostaviti da bi kvaliteta zvuka i slika s te kasete zadovoljila današnje audiofile među nama, no neiskusnom meni bilo je sasvim dovoljno i slike i zvuka.
Zbog vizualne upečatljivosti filma, čiste moći njihove glazbe, energije koju projicira, Byrneovog gigantskog odijela i suludih plesnih pokreta, a najvjerojatnije zbog kombinacije svega toga, ‘Stop Making Sense’ je na petnaestogodišnjeg mene ostavio dojam kao nijedan glazbeni film do tada, ili od tada. Pred 40. godišnjicu film je remasteriran, posve zvučno i slikovno restauriran u 4K te poslan u kino distribuciju. Prvi put nakon 20 godina i izlaska na pozornicu povodom primanja u Kuću slavnih rock & rolla članovi Talking Headsa ponovno su se okupili na filmskom festivalu u Torontu kada su nakon premijere sjeli sa Spikeom Leejem za Q&A o nastanku filma i njegovom kontinuiranom utjecaju.
Foto: rhino.com, a24films.com