“Svatko u životu ima svojih pet minuta!”

Dubrovačko ljeto opet će otvoriti hrvatska violončelistica Ana Rucner, koja će u zoru 21. lipnja zasvirati 'Pozdrav ljetu' na Srđu i time otvoriti treći po redu festival 'Ana u Gradu', koji ove godine ponovo ima humanitarnu notu u sebi.S kim Ana radi ove godine, otkrila nam je u intervjuu za duList.

Treći po redu festival 'Ana u Gradu' vrlo dobro je prihvaćen u Gradu i među Dubrovčanima, može se slobodno reći i omiljen. Postoji li nešto po čemu biste posebno izdvojili ovaj festival?
– Idemo sa željom i strašnom voljom da se nešto napravi, što smo proširili još na drugom po redu festivalu, koliko je financijski bilo moguće, dovesti neke sjajne glazbenike. No nekako ova treća godina dovela je do drukčijih stvari. Ovaj grad zaista je vidio sve. Nema tko ovdje nije bio i nastupao u bilo kojem aranžmanu, pa tko sam ja da to ponavljam, dovodim umjetnike? Prvo moram za to imati veliki budžet, nije vrijeme kao nekada, i sve je to već viđeno. Naravno, dovesti neko ime je velika čast, no htjela sam ostati u Dubrovniku, napraviti nešto dubrovačko. Djeca, ustanove, glazbenici u Dubrovniku su zapravo sjajni i nekako mi je bila želja raditi na lokalnoj razini. Ferstival ima humanitarnu notu i smatram da taj novac, koji bi se upotrijebio za dovesti nekog glazbenika, mora biti usmjeren k nekome potrebitom.

Ovaj festival je, dakle, prirodni nastavak humanitarnih akcija Vašeg festivala?
– Da, želim da bude u dobronamjernom kontekstu i baš mi je velika čast raditi s Dječjim domom Maslina. Raduju me stvari koje možemo napraviti za nekog ovdje, kome je to zaista potrebno, a da se pritom može napraviti nešto i lijepo i potrebito.
 
Pozdrav ljetu i zahvala suncu
 
Posebnost Vašeg nastupa je to ljeto u Gradu, početak otvaranja festivala sa samim izlaskom sunca?
– Taj dio mi je posebno drag, to buđenje, izlazak sunca, i smatrala sam da će biti lijepo, bilo tu pet, deset ili više ljudi. Na kraju je bio pun amfiteatar i bila sam tako ponosna. Zato ove godine ponovo idemo s time i mogu reći kako bih htjela da to postane tradicija. Prvi dan ljeta, bitan dan – Međunarodni dan glazbe.

Vaš rad doprinos je turističkoj sezoni Dubrovnika i odlično predstavljanje Hrvatske u svijetu. Kako Vi gledate na to?
– Ma to su koncertići, njih dva, tri, kroz sezonu. No, zapravo su lijepi i veliko mi je zadovoljstvo to što u Dubrovniku imam ta tri dana za sebe. Imam i nekoliko krasnih projekata koje mi je baš bilo gušt snimati, kao što su spotovi. Prije nekoliko godina, kad sam počela surađivati s Hrvatskom turističkom zajednicom, htjela sam nešto zanimljivije, pamtljivije, što će ostati i kad ja odem. Upravo se to dogodilo. Ne surađujem više s njima, ali spotovi su i dalje tu.
 
'Mojih pet minuta'
 
'Mojih pet minuta' zanimljiv je i nov projekt kojeg radite u suradnji s Dječjim domom Maslina u Dubrovniku. Prvi dojmovi Vašeg zajedničkog rada?
– Moram priznati, cijela ekipa se bacila na noge kako bi se ovaj projekt uspješno izveo. I cure iz agencije Dubrovnik PartneR i predivna gospođa Paola Dražić Zekić, koja je to fantastično odradila. Kad sam imala prvu probu s njima, vrlo sam je emotivno doživjela jer sam došla do zaključka do kojeg sam i htjela doći, a taj je da se otkriju svi talenti koji leže u djeci, a možda nikad neće 'izaći'. Inače smatram kako mladi ljudi trebaju imati priliku uvijek pokazivati što znaju. Djeca iz Masline su divna, draga i topla, a način na koji su jučer odradili tu probu me je dirnuo. Svi su jednostavno – krasni! Sve je tako pozitivno.

U konačnici, i oni Vas inspiriraju za daljnji rad?
– Svakako, raditi s djecom je zaista nešto najljepše što možete napraviti. Djeca iz tebe izvuku ono što nisi nikad očekivao, a možda ova djeca nikad ne bi imala priliku za iskazati neki svoj talent. Zato se ovo i zove 'Mojih pet minuta'. Svatko u životu ima, kad-tad, pet minuta. Koji možda mogu trajati i duže od tih 'pet minuta'. Ovo će biti jedna zgodna večer, jer smo svi pozitivni što se toga tiče. Novac od karata ide isključivo njima, oni su tu uložili svoj trud i rad. Treba se potruditi, nije lako vježbati i pripremati se, uz probe i sve ostalo. Stoga smatram da bi bilo lijepo da Dubrovčani dođu i vide kakvi su to mali genijalci.

Moramo primjetiti jednu zanimljivost. U razgovoru ste mirni i opušteni, dok je na pozornici potpuno druga priča. Kako spajate ta dva svijeta?
– Ma i nisam ja tako mirna inače! To gledam kao dva svijeta, onaj realni, svakidašnji, gdje sam majka i supruga s realnim situacijama i recimo, 'problemima', nešto što prihvatiš i ne uzrujavaš se. Svakodnevne životne situacije ne rješavaju se s nepotrebnim viškom energije. A na pozornici izbacim iz sebe jednu energiju i osjećam dobru vibraciju svijeta, 'ludilo'. Jedva čekam da krene glazba, jer mi je ona na neki način hrana koja samo tad postoji. To volim i publika to prihvati i to je potpuni osjećaj pripadnosti. Ta dva svijeta koja imam, nekako kombiniram, iako zna biti i dosta teško.