Došavši, već davne 1988. godine u dubrovačko sjemenište, a bio je to moj prvi susret s Gradom, pa samim tim i sa sv. Vlahom, tražio sam crkvu. No, ušavši u Grad, preda mnom se odjednom našlo puno crkava i pitao sam se na koja vrata poći. Pošao sam na vrata crkve sv. Vlaha. Bila je tu jedna, za mene starica časna sestra. Kasnije sam saznao da je to sestra Serafina, koja je bila duša parčeve crkve, a i Parac je oblikovao njezinu dušu. Jednostavno jedno bez drugoga kao da nisu mogli. Ona, s. Serafina, je me uputila na druga velika vrata, trudila se ona meni objasniti gdje je sjemenište, ali ja sam išao na vrata katedrale. Tu je pak bila druga časna sestra koja je me otpratila do tzv. skala uz jezuite i rekla mi da idem samo uza skale i da ć doći do sjemeništa.
Prvi puta sam čuo za ime Vlaho. I sebi sam govorio, Bože mili čudna li imena. S vremenom sam shvatio da ljudi nose ime sveca njihovoga Grada. Sveca čije sam kipove uočio po zidinama, slikama, pročeljima i na samoj crkvi toga sveca.
I kako su dani prolazili, približavala se festa sv. Vlaha, a mi sjemeništarci smo bili uključeni u liturgijsko slavlje, i videći veliko mnoštvo puka Božjega, procesiju, shvatio sam da se u ovom Gradu ovaj svetac čudnoga imena, slavi na poseban načini i da on nije makar kakav svetac. Shvatio sam da je taj svetac i ovaj Grad, iznad kojega se nadvio Srđ kao štiti s jedne strane, a more ga ljubi s druge strane, zapravo jedno. Oni srasli. Postali su jedno. A Grad, nisu ulice, miri i tvrđave, nego čeljad koja taj Grad žive.
Dubrovnik, a i sv. Vlaho, imaju jednu moć, a to je da te „prisile“ da ih zavoliš. I onaj tko je prošao ulicama Grada, uronjen u svoju tišinu i njegov sklad osjetit će da mu Grad šapuće, „Ja sam te zvao, došao si i sada me trebaš zavoljeti, ali ne brzo, na prvu, nego lagano, da ti uđem u svaku poru tvoga žića“.
To sam i sam osjetio. Odlazeći iz Grada, kamo je me život nosio, uvijek sam u sebi potajno osluškivao onaj poziv na povratak u zagrljaj Gradu i njegovom svecu.
Od kada sam se vratio u Grad kao svećenik 1999., ne znam, barem se ne sjećam, da je ijedna Festa sv. Vlaha bila, a da ja nisam na njoj sudjelovao. Smatrao sam, kao obvezom, da nazočim otvaranju Feste, koja u sebi nosi posebnu čar, ali i sama Festa na dan sv. Vlaha. Jedne godine su mi dali nositi relikviju noge sv. Vlaha. Smatrao sam to velikom čašću, ali jednako tako i nedostojnim da se u mojim rukama nađe relikvija tako velikoga, moćnoga, značajnoga i znakovitoga sveca. Smatrao sam da, ne bih rekao upraviteljem svečeve crkve, nego čuvarem, premda sam sv. Vlaho čuva svoju crkvu, ne može biti svatko. Meni napose u sjećanje navire lik svećenika i mučenika don Iva Bjelokosića koji je bio jedna veličina po svome svetačkom, iskrenom i svjedočkom životu.
A onda eto ta velika čast, biti rektor parčeve crkve, zapade i mene. Svakodnevno se u molitvi Bogu, obraćam po zagovoru sv. Vlaha, moleći da mi gospodin bude bliz, da me nadahnjuje i prosvjetljuje u ovoj odgovornoj službi i generalnog vikara i čuvara svečeve crkve.
Ako je Bog uslišao mnoge po zagovoru sv. Vlaha, uvjeren sam da ni mene neće zaboraviti. Kao što nerijetko mi ljudi imamo utjecaja jedni na druge, tako i sam dopuštam da i sv. Vlaho ima utjecaja na mene. Sve što želim činiti, želim da to bude na slavu Božju, dobro ljudi koji dolaze, bilo na molitvu, bilo kao turisti, u svečevu crkvu. Želim da se ime sv. Vlaha i njegova slava, pronosi svijetom.
Često puta vidim kako vjernici dolaze u crkvu na molitvu. Zastanu ispred kipa, kleknu, ostanu u tišini u molitvi. Ulazeći u crkve, jednostavno se osjeti mir i poziv na sabranost i tišinu. Možda crkva kao takva, skladna i relativno malena, ima tu moć da vjernika, pa i slučajnog prolaznika pozove na dolično ponašanje i sabranost. No, duboko sam uvjeren da zapravo sam sv. Vlaho sa svoje crkve sve promatra i poziva, da oni koji ulaze u njegovu crkvu dolaze na susret s Bogom, ali i njim koji će ih i ispratiti iz crkve.
I sam kad goda ulazim u crkvu bilo na bogoslužje, bilo da svratim, pristupam uvijek s istim osjećajem strahopoštovanja. Nije to moja odluka, to je jednostavno tako, premda nije lako objašnjivo.
Sv. Vlaho, moli za svoj puk dubrovački, i na kopnu i na moru, a nemoj zaboraviti ni mene, nevjernoga čuvara tvoje crkve u tvom Gradu.
don Ivica Pervan
Tekst je objavljen u ovogodišnjem monografijskom izdanju DuLista ‘SAINT BLAISE’S PEOPLE: Story about Dubrovnik’s patron’.