Trombunjer Ivan Čagalj napravio dva trombuna koja nemaju barut, ali u sebi nose snagu tradicije

Ne želim ih forsirati, ali normalno da bih im volio prenijeti ljubav i tradi­ciju. Bitno je da obojica, i Đuro i Roko, pokazuju sami volju za time. Zani­mljivo im je i atraktivno – priča nam ususret 1051. Festi trombunjer Ivan Čagalj, koji nas je prošle godine osvo­jio malim trombunima za svoje sinove. I sva trojica spremno su pozirali sa svojim ‘oružjem’, a jednog dana oni će naslijediti tatu s pravim trombunom.
Đuru je pet i pol, a Roku tri i pol godine i obojica su već ‘zagrizli’. Đuro malo više, kaže nam Ivan, jer je stariji, a Roko je još mali pa mu je sve to ‘fora’. A kad je Ivan postao trombunjer? Služ­beno, 2015. godine, a neslužbeno…

— Cijeli svoj život imam ‘dodirne točke’ s trombunjerima. Prijatelji moga đeda mahom su bili trombu­njeri i vazda bih ih gledao na Festi. Cijeli sam život na Festi, samo sam te 2015. napravio ovaj veliki korak i učlanio se u Dubrovačke trombunjere. Inače, kada se odobri zahtjev za član­stvo, prvu godinu se stažira, odnosno nosi barut – podijelio je s nama jednu zanimljivu crticu, kao i svoje početke.

Trombunjeri se mijenjaju, otprilike ih bude četrdeset baš na Festi. Broj je daleko veći, a ima i počasnih članova. Veseli čuti i to kako je sve veći broj mladih zainteresiran za pristu­piti im! Inače, svaki trombun je regi­striran, ima svoj oružani list i katego­riju 2, kao zračna puška. Koriste crni barut, koji je, doznajemo od Ivana, ove godine više od duplo poskupio i to ­zbog rata u Ukrajini. Ipak, opskrbili su se, pa ćemo i ove godine čuti budnicu i pozdrav trombunjera. ‘Neki će morat istrpit’, šali se naš sugovornik. No ipak, najljepša dva trombuna uopće nemaju barut…

— Ma da, to su ti prave igračke! Izra­dio sam kundak i ostalo od drva, a cijevi sam napravio od vodovodnih plastičnih cijevi koje sam nasprejao u onu sivkastu boju da izgledaju baš kao pravi trombun – objašnjava nam kako je napravio trombune malenima Đuru i Roku. Njegov pak trombun replika je dubrovačkog, a poseban zahtjev bio je ugravirati svetog Vlaha na cijevi.

‘Ti su dani jednostavno svečaniji’
Kako izgleda priprema za Festu i za njihove dužnosti, otkrit će nam dalje u razgovoru.
— Znači puno, iskreno. Ti dani su jed­nostavno svečaniji, svi smo užurbani, pripremamo se, objašnjavamo dječa­cima jer – poanta tradicije je da ide dalje. Na Kandeloru ostajemo u gradu do navečer, a baš na svetoga Vlaha dižem se u pet i pol i već smo časkom ispred Sponze. Ide budnica, a dola­zim doma tek navečer! Supruga Ivana dovede dječake u Grad i budemo svi zajedno, cijeli dan ‘u pogonu’, pogo­tovo u Gradu, kad zapucamo budnicu idemo na Ploče i pozdravljamo goste s istoka – po tradiciji stižu Župljani, Konavljani, barjaci… Ustvari Župljani se spoje već dole, a kad idemo od zapada, dolaze barjaci iz Primorja i kompletan kraj zapadno od Pila, Sočani i Riječani, koji su dosta brojni, jer je njih oduvijek bilo mnoštvo, a pogotovo trombunjera. Inače, oni su prije pucali u sočanskim nošnjama, pa kad je došlo Društvo trombunjera su se ‘presvukli’ – dodat će još koju zanimljivu ‘crticu’ naš sugovornik.

— Nadam se da ćete nas vidjeti u novim uniformama ove godine. Svaka uniforma je oko 4 tisuće kuna, puta sedamdeset ljudi, pa ćemo za poče­tak napraviti njih 40, dok je plan da inače ima svatko svoju. Idemo prema tome. Nova će biti slična dosadašnjoj, s tek neznatnim razlikama. Na primjer, naša pelerina leti dok puše, pa se zna zamotati, a sad će biti ušivena, što se neće vidjeti, jer će biti široka. Opet će lijepo padati – ističe. Žao mu je što je Festa ove godine tako kratka, a veseli se i Gorici i pozdravu kada su već oko podne u Gradu.
Kako je Ivan turistički djelatnik, pri­čamo i o tome kako stranci vide Festu…

— Volio bih da se sve skupa podigne na višu razinu. Turisti sa zanimanjem promatraju Festu, 1051 godina, pa to je njima fascinantno, nepojmljivo! Zanima ih što je sve iza toga, a trudim se nekako mojim skromnim doprino­som objasniti im što je Festa. Manje više svake goste primam na Pilama, neke na Pločama i kad im želim podi­jeliti neke priče o Gradu, automatski im u šetnji pokažem kip svetog Vlaha, našeg Parca. Neke zanima, nekima je u glavi samo ‘Game of Thrones’, ali gle­dam im uvijek makar opisati – pravi Dubrovnik. I samog me zanima povi­jest i želim saznati povijest nekog mjesta kojeg posjećujem. I tradiciju, naravno, da ne volim i cijenim tradi­ciju, ne bih bio u Dubrovačkim trom­bunjerima – zaključuje kroz smijeh naš sugovornik, trombunjer Ivan Čagalj, ususret novoj Festi.