Rođen sam baš u ovoj kući 1946. godine. Moj otac Ivo ovdje je bio bolničar i kućepazitelj od 1940. godine, kad je dobio premještaj iz Grada na Nuncijatu na službu. Prije njega je bio neki Labaš, koji je pošao ća. Tu smo imali stan. Otac, majka i nas petero djece, tri sestre i dva brata. A u drugom dijelu zgrade je bio odjel. Nijesu me puno zezali što živim u ‘ludnici’. Kad bi netko pitao gdje živim, ja bih mu krenuo objašnjavati pa bi me pitao: ‘je li to ona ludnica?’. Onda bih rekao da jest – ističe gospar Slobodan Prebisalić, koji je čitav svoj život proveo u kući, kamenoj prizemnici s lijepim vrtom na kraju Nuncijate, na padini poviše Kantafiga. Kući koju Dubrovčani i danas zovu ‘ludnica’, zbog gotovo pedeset godina duge povijesti koja je obilježila tu zgradu. Naime, od 1903. do početka 50-ih godina tu je bio smješten Odjel psihijatrije i neurologije, na kojem su u devet soba bili smješteni bolesnici sa, tvrdi Prebisalić, blažim dijagnozama.
Život u sanatoriju
-Nekad je svih devet soba znalo biti puno. Bili su to mirni ljudi, nije bilo puno problema. Teži slučajevi su išli za Šibenik. Inače, rijetko je tko bio u sobi, većinom bi bili u šetnji u vrtu. Kad je trebalo, moja majka bi im kuhala, a oni bi joj pomagali. Ako bi koga malo što ‘uhvatilo’, onda bi otac reagirao. Vanjski zidovi zgrade debeli su 60 centimetara. Sobe su imale jedan prozor dimenzija metar za pola metra, s rešetkama, a vrata soba su bila debela i imala su prozorčić. U slučaju da je nešto ‘krenulo’, onda bi im moj otac davao hranu kroz prozorčić – prisjeća se Prebisalić. Dok je njegov otac Ivo s obitelji stalno živio u sanatoriju, šef odjela dr. Baldo Marinović (otac Ljubice Bube Marinović, koja je ostavila trajan trag u Dubrovačkim ljetnim igrama) bio je s njim u telefonskoj vezi, a navraćao bi povremeno, svakih tjedan ili dva.
Telefon za liječnika, ali i za Kapetaniju
-Još od prije Drugog svjetskog rata imali smo telefon u kući. Tako da je doktor Marinović često kontaktirao moga oca, a kad bi došao, onda bi njih dva pričali. Zanimljiva je priča vezana za taj naš telefon. Kad bi brodovi dolazili, na primjer ‘Ston’ ili brza pruga iz Splita, a bilo bi grubo more, onda su nas iz Lučke kapetanije zvali i pitali vidimo li u kanalu dolazi li brod. Javio bi im se ili otac ili sestra ili ja pa bismo im rekli kakvo je stanje – prisjeća se Prebisalić. Kad nam je spomenuo kako su bolesnici bili uglavnom mirni ljudi, zanimalo nas je je li mu možda tko ostao posebno u sjećanju. Odmah odgovara: ‘Rus koji se zvao Pavle’.
-Vjerojatno je bio ruski emigrant nakon Oktobarske revolucije. Ovdje je živio, volio je šetati i pjevati. Možda je bio skitnica u gradu pa su ga zato ovdje smjestili. Bio je dosta normalan čovjek, dobričina. Zanimljivo je, kad sam 1985. godine s majkom išao u Ameriku, ona je upoznala njegovog sina na aerodromu u Frankfurtu. Mali svijet! Kaže, ovo ti je sin pokojnog Pavla, koji je kod nas bio. Taj sin je živio u Americi, a jedno vrijeme proveo je u Sloveniji – priča nam Prebisalić i spominje kako su u kući boravile tri vojske.
Talijanska kuhinja
-Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovdje su bili Talijani, s topničkom bitnicom od tri topa, ali su bolesnici stalno bili na odjelu, a moj otac je ostao s njima. Ova je pozicija od strateškog značaja, jer se s nje može sve kontrolirati i braniti. I danas postoje ostaci rova s gumnom na kojem bi se vrtio top. Kad je pala Italija 1943. godine, onda su se predali Nijemcima. Nisu bili neki borci, ali su bili strahovito opremljeni i uređeni. U kantunu vrta napravili su kuhinju i donijeli su i kazane i šamote, sve! – govori nam Prebisalić. Vojska je u ‘ludnicu’ drugi put stigla tijekom tzv. tršćanske krize, kad je umalo izbio novi rat zbog Trsta.
-Onda je opet ovdje došla vojska. Opet s tri topa, protuavionska – dodaje. Odjel je bio otvoren još nekoliko godina, a onda je 1952. ili 1953. godine zatvorio svoja vrata. Bolesnici su s vremenom preselili u Šibenik, a taj dio zgrade ostao je prazan.
-Kako je moj otac imao veze s predsjednikom općine, pitao je mogu li naši rođaci iz Primorja tu stanovati. Odobrili su mu, pa nam je neko vrijeme rodbina živjela u susjedstvu, možda desetak godina dok nisu preselili dalje. Danas više nisu tu, već druge dvije obitelji. Sve skupa su tri stana. Nemamo međusobnih problema, dobro se gledamo – ističe Prebisalić.
Teška oštećenja u Domovinskom ratu
Kuću je obnovio još prije Domovinskog rata, ali je u ratu ‘dobila’ osam granata. Tu dolazimo do spomena treće vojske.
-Od toga šest granata 120 milimetara u krov. Sve je uništilo. U kući je bila naša vojska, a oni su bili nešto poviše. Jedna je granata pogodila usred zida, u jedan od najvećih kamena na kući. Ogroman je kamen to bio. A zidovi su debeli 60 centimetara, kao na tvrđavi. Sin je nakon rata pošao navegavat pa se tako kuća obnovila – kaže nam Prebisalić te napominje kako u stanu iz kojeg puca predivan pogled na gruški zaljev i Elafite, danas živi njegov sin, a on sa suprugom stanuje na Montovjerni.
‘Vidimo brodove, ali ne osjećamo gužvu’
-Međutim, kad on navegava mi dođemo i održavamo vrt i sve ostalo. Sinova supruga je s Novog Zelanda i trenutno su svi ‘dole’, ali dolaze uskoro pa ćemo se supruga i ja onda vratiti na Montovjernu – govori nam dok stojimo na balkonu i uživamo u predivnom pogledu koji seže daleko. Inače, gospar Slobodan svoj radni vijek proveo je u Vodovodu, u odjelu za ispitivanje gubitaka. Danas je u mirovini, a život u ‘ludnici’, na vrhu Nuncijate, mu odgovara. – Najbliža butiga je u gruškoj luci, ali odem s autom po sve što mi treba. Bila je i jedna na Nuncijati, ali se zatvorila. Kad sam u Gruž išao u školu postojale su serpentine niz stranputicu. Danas se tuda više ne može, sve je obraslo, a i magistrala je prekinula put. Stara cesta Konalom je u dobrom stanju. Posljednji put je obnovljena u doba Šuice, ali može se proći bez problema. A nema problema ni s vodom, strujom i kanalizacijom. Ma ovdje vam je baš sanatorium. Odavde vidimo brodove u luci, ali ne osjećamo ni gužvu ni turiste po gradu. Pođemo baš ako moramo nešto obavit. Živimo u miru i tišini – zaključuje Slobodan Prebisalić.
POBUNA NA SVETOJ MARIJI
Kako je ludnica završila na Nuncijati?
Prema povijesnim izvorima (Perić, Marković) saznajemo razloge smještaja ‘ludnice’ baš na kraj Nuncijate. Naime, smještaj duševnih bolesnika u dubrovačkoj bolnici smatrao se tek privremenim, prije upućivanja na daljnje liječenje u šibensku Bolnicu za duševne bolesti. Prvotno su takvi pacijenti bili smješteni u gradu unutar zidina, na Svetoj Mariji u zgradi poznatoj pod imenom ‘Kuća za lude’. Međutim, stanari tog dijela grada su prosvjedovali pa je općina početkom 20. stoljeća kupila zemljište na padinama iznad Kantafiga, gdje je potom izgrađena zgrada, a u nju smještena duševna bolnica nazvana ‘Zaklonište umobolnih na Nuncijati’.