Dugo sam razmišljo kome ovo regalat. Treba bit gospar u svemu. To je najteže. Došo sam do zaključka da si ti jedini. Reko sam – jedinica mjere za težinu je kilo, Miše ti si za gospara! – kazao je dugogodišnji predsjednik Bratovštine festanjula Antun Bašić doajenu dubrovačkog teatra gosparu Miši Martinoviću posjetivši ga u njegovom na Prijekome.
U glumčevu obiteljsku kuću stigao je post festum, naime, ruku punih darova koje je sam izradio počevši od kipića Parca, križa, bijelih rukavica, bagulina i cilindra načinjenog od kartona i štofa kaputa – sastavnog dijela monture svakog festanjula.
‘Ovo ćemo dat blagoslovit!’
Kakav gospar! Ja sam ti Župljanin! – uzvratio mu je u šali ovaj vitalni 92-godišnjak. ‘Godine 1470. Republika je poslala Martina da ispod brda u Župi sagradi kuću da ne bi dolazili Turci. Iste godine u Makošima jedan Kisić podignuo je svoju. Majka mi je Kisićka, a otac iz Martinovića. Vidite ovu malu ruševnu kuću iznad crkve (pokazuje kroz prozor na crkvicu sv. Nikole od Polja), tu sam se ja rodio. Sutri dan po svetom Vlahu 1926. umro mi je otac, a moja majka bila je sa mnom noseća. Ja sam se rodio kao posthumus. Imao sam tri žene koje su me odgojile – moja majka, njezina sestra Anica i očeva Marija’, objašnjava. Vidno ganut, spremno za naš fotoaparat pozira s darovanom statuicom dragog starca, svetoga Vlaha, učinjenog od žala. ‘Ovo je more isklesalo, a ja sam samo sastavio’, spjego mu je Bašić dodajući mu raspelo od vinove loze. ‘Ovo ćemo dat blagoslovit!’, dovikuje gospar Miše kćeri Perici koja s ceduljice naglas čita pisaćom mašinom otisnut tekst: ‘Iz žila u zemlji kroz ovaj trs, u jagodu, u grozdu, na trpezi vino u čaši, u kaležu na oltaru krv njegova.’ — Dragi moj Miše, gledo sam te k’o mladoga glumca. Dunda Maroja sam pogledo devet puta i onda kad je Cvijeto Kostopeć igr’o Bokčila pa su ga da bi se oznojio tjerali da trči. Ipak, najljepša predstava mi je bila kad si igro Vuka (‘Na taraci’, Ivo Vojnović) u Gružu – objašnjava Martinoviću Bašić nagovješćujući kako tek sad slijedi prava festa od regala. ‘Najprvo ti evo bijele rukavice. Ovu sam bagulinu napravio od trsa. Ona ti nije za štapa nego se nosi ispo’ pazuha. A kad imaš to dvoje onda trebaš imat cilindar’.
Đusto za činit partu od gospara!
Đusto za činit partu od gospara! – ispod glasa komentira razdragani Martinović. ‘Pogledaj ođe!’, senjava na knjigu od kojih 500 stranica. ‘Marin Držić ‘Djela’! Cijeli je, otkad sam u kući, izakcentuiran. Ovo je moja ostavština tako da ljudi koji više ne znaju govorit znadu kako ga imaju igrat’, objašnjava. Isto je napravio s Vojnovićevim tekstovima. Naime, zimi izbjegava izlaziti pa mu je uz iščitavanje barda hrvatske književnosti omiljena aktivnost kojom krati vrijeme ispunjanje križaljki. ‘Još nijesam pošandrco, ovo me spašava’, tumači sjedajući za stol na kojem su u bokun karte zamotane naoštrene olovke. ‘Dubrovnik neće prihvatit nikada tuđi naglasak. Svaku riječ koja je došla oni su je prenačinili’, odlučan je Martinović komenitrajući anegdotu kada je ban Banovine Hrvatske došavši u Grad s kardinalom Stepincem držeći govor izrekao – svetog Vlàha. ‘Jadan ti Bog, svi ostali paf!’, gestikulira rukama iznenađenost. Ista priča je i danas. U hram Parca ne bi smjeli ulaziti političari. — Znaš ima u ‘Maškarati ispod kuplja’ ona scena kad dvije sluškinje od gospođa pričaju pa se jedna od njih okrene na funjestru, pogleda na crkvu sv. Vlaha i govori ‘Ne znam je li blagoslivljaš ili prijetiš?!’. Tako nam je učinilo ove godine. U cijelom mom životu osim ono rata kada su palili svijeće po Stradunu, ne sjećam se da je bila odgođena procesija. Ne gusta me zato ta rečenica – blagoslivljaš ili prijetiš?! – pojašnjava gospar Miše svom desetak godina mlađem prijatelju. Bolje mu je činit kuco, zaključuje, jer kad bi počeo pričat ne bi se zaustavio.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. veljače 2019.