Što je to poručila Nataša Dangubić da je oduševila Grad?

‘Daj dite materi’ – bio je samo jedan od komentara nakon savršene izvedbe naše proslavljene glumice i Dubrov­kinje Nataše Dangubić na Otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Prvi put, nakon dugo vremena, Dubrovčani su s oduševljenjem gledali Generalnu, pa onda i svečano Otvaranje. U svome govoru nije izostavila i neka poznata imena u Gradu koja će često u javnom prostoru reći što im smeta ili što treba popraviti. Na njene izjave, dosjetke nije nedostajalo smijeha, a posebno se ističe njeno obraćanje gradonačelniku Matu Frankoviću. Jednostavno, bilo je to – to, od početka do kraja! Ne treba izostaviti kako je upravo Dangubić bila zaslužna za sve što je izrečeno, točnije za scenarij ovogodišnjeg Otvaranja.

Opet vi i opet ja
Dobarveče najljepši naš Grade, dobar­veče lijepa čejadi, ajme što ste mi se intonali, strašno me to gusta. I ja sam ovu monturu od Božića smišljala.

Je li ovo Orkestar presto svirati da ja ne propjevam, je li? Ovo mi se para kako neki déjà vu, opet vi i opet ja. Pa koga gusta, gusta, a koga ne gusta što me briga. Pa nijesam se ja sama pre­zentala, mene su zvali, e a zašto su me zvali?

Jer da ja znam dubrovački, da znam ovega i onega, da znam sve što se po Gradu čini i govori. Ja sam lijepo pro­mislila dobro doć, za zaradit koji solad. E, ma govoru oni meni nema solada. Kako nema solada? Sad moram do vla­sti poć. Kako Igre nemaju solada? Da se uspuho tamo neki vijećnik u vas da Igre koštaju ko neki nogometni klub. Valjda Barcelona što ti ga ja znam, pa neka koštaju! Pa neka spenđavaju! Ovi vaši tamo samo trču za loptom. Ovi moji isto štogod pametno reču. E, je li tako? Jeste čuli? Sad ako što glupo budu govorili meni će pribokavat, ma dobro ja ću hrabro.

Na finimentu ja sam došla. Rekla sam dobro, nemate solada pa će ove godine biti po mome, po NAŠEMU, kako nas gradsku čeljad gusta. I nije­sam ja to ništa sama, ja sam sve po Gradu išla i pitala sam Zoru, Guku, Lukru, Franicu kakvo treba bit otva­ranje. I skupa smo konkludali. Otva­ranje je CEREMO NIJA, TRADICIJA. Otvara se Festival, najvažniji u svijetu, Festival se otvara. Neka je veselo, neka je radosno i najvažnije, neka nam se lijepo o Gradu govori.

Ne interesa me taj dan, što ti ga ja znam, ima li puno stolova po Gradu, kakvi su nam furesti je li im treba crtat bon ton, je li treba oni vaš Roko bit u vijeću. Pa o temu mislimo svaki dan. Pa možemo li se jednu noć pretvarat da je sve u redu? Non me interesa! Simple, na finimentu simple. Ništa moderno, contemporary, TRADITION ONLY.

Ovo sam malo na engleskom da me furesti razumiju. Ovega, i znači ništa politika, angažman, dugi govori, ništa. U to ime gradonačelniče, malo skratite. (Uslijedio je govor gradonačelnika).
Gradonačelniče, jeste finuli? Jeste! Nijesam razabrala da je kraj, nijesam ovu poantu, ali krasno ste govorili.

Fenomenalno! Poslije ću Vas kritikat, sad fenomenalno. Ovo ga ja moram malo kokolavat, mi o njemu ovisimo. E, sad kad je on finuo mi možemo počet. Ma pazite kako ćete, nemojte se komu zamjerit jer ko zna što će bit dogodine. Ma nas večeras ima i večeras smo tu i kako ono reću u Trilogiji – još nas vrag nije odnio. (Fanfare, ulazi knez).

Ajme, kako nam dugo nije bilo gospara kneza i djetići, svi su došli. (Govori knez).
Dohodu glumci, evo nam Njarnjasa i gracarije. (Knez: Neka uđu! Glumci su zauzeli pozornicu).

Pica od skandala
Dosta, dosta, fermajte, largajte se, largajte. Oprostite kneže, ovo su ko pučani, oni su vazda kontra Grada govorili, vlastela nikad. To vam je isto kako danas, jednima je dobro, a drugima nije. E, ma nećemo danas o grubijem stvarima, jesam rekla! Evo veselo, veselo, evo nam Linđa. Oni su vazda veseli. (Nastupa Linđo pa glumci).

Čekajte, ti mali largaj se, ti si glavna pica od skandala, amo makni se ća. Svi se tu zricajte. Kneže, oprostite, mladi su. Dobro je govorio oni naš Arsen Dedić – mlade treba kočit. Ja sam im izričito rekla da ne govoru kontra Grada, a oni su izabrali baš ove tekstove što govoru kontra. Jeste vi dobre glave? Što vam je?! Malo se… Amo! Kako u Splitu pjevaju Ništa kon­tra Splita, a imaju onu Ultru, tamo đe mašu glavama, a mi imamo Igre pa vazda kontra.

Lijepo, moramo znat što su nam ostavili naši davni oci i da to lijepo znamo sačuvat, a ne vazda gazit po temu i kritikat, da ništa ne valja. Učinimo da valja kako naši davni oci lijepo – sloboda, FREEDOM, LIBERTAS. Sloboda, da svi lijepo govoru isto i da činu isto i da mislu isto. A ne vazda jel da, kritikat da ništa ne vaja. Dozovite se u pamet. Ako se gradonačelnik evo, umalo se dozvo, možete i vi. (Glazba i glumci).

Evo što je Dubrovnik njima, a što oni Dubrovniku da za njime plaču makar su svi taknuti ovom ljepotom.
Ti ođe ne možeš ostat netaknut jer je ođe sve počelo, jer smo mi taj kamen i ođe su svi počinjali i odovle su onda išli poslije osvajat svijet. I naša Tere, i Marko Polo, i Rade Šerbedžija, i Goran Višnjić i Daniel Day-Lewis… Evo, evo prostite, ali ko je zno ko je Daniel Day- Lewis, dok on nije došo ođe u nas u Grad i odigro Hamleta. Pa nijesu ljudi imali pojma. Pa onda kad je zaigro u Gradu, onda se za njega znalo, onda je on posto ovi Left foot. Hej, a mi koji smo se ođe rodili, mi smo vazda znali da nijesmo, da sad ne govorim okle, da koga ne ofenđam, nego iz Grada.

Prve riječi
Ima jedan grad u svijetu za koji je dosta reć Grad pa da svi u svijetu znaju na koji se Grad misli. E, a kad smo bili mali, aj mi recite koje su prve riječi što smo hi govorili. Dobro, prvo smo govorili mama, tata ko sav svijet, a onda poslije tega što smo prvo govo­rili? Bubonik, hoće rijet Dubrovnik, dobro neki su govorili Dudonik, te ne kontam. I ovega, što smo pjevali kad smo bili mali, kad su ovi svi gorika pje­vali, ne znam, padaju pahulje, što ti ga ja znam ove gluposti. Što smo pjevali mi? Sunce, more, Dubrovnik! (Uslije­dila je pjesma Serenada Dubrovniku…)

Ljudi, je li ovo mirita ključe? Kneže, je li mirita? (Ključi su predani glumcima).

Njarnjasi, kako znate večeras festi­žaju i ko hoće znat koji je ovo grad, koji se ovdje vidi. Ovo je Njarnjas Grad. Njarnjasi su ga zidali, Njarnjasi ga gospoduju, Njarnjasi su mu i zakone dali. U ovemu je Gradu svaka liber­tat.

Vazda sam ovo čela izgovorit… E, sad, svi znamo kako će otvaranje finut i opet svi čekamo taj momenat da se digne bandijera i da krenu oni stihovi koje mi odvazda znamo. Je li znamo? E, ako znamo, ja bi vas molila čeljadi moja draga da ove godine govorite himnu s nama. To je naša himna, mi je nosimo u srcu i ko će je ljepše od nas reć. Evo, mi ćemo vam pomoć. Hrabro, slobodno, glasno – Libertas!

Dignite bandijeru, Igre počinju!

Foto Ivan Pozniak