AktualnoUrednički izbor

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Nataša Dangubić: Povratak u Dubrovnik mi je sada vrlo bolan jer nema mog tate

natasa dangubic 10

Pa ako ćemo odpočetka – Karmen. Ulica Damjana Jude, Porporela, Iza Gospe, Iza tamnica, prstići u Cele, golubovi… Ali meni su uvijek najvaž­niji bili ljudi i odnosi. I neki moj razvoj i snalaženje u tome… Moj odnos s Gra­dom je vrlo dinamičan, turbulentan, mijenja se. Puno sam toga tamo doži­vjela i proživjela – u jednom dahu priča Nataša Dangubić, Dubrovkinja izvan Grada. S njom pričamo o djetinjstvu, o Igrama, o Karmenu, o ‘reflektorima’ stvarnosti…

— Znam da sam se u ranom djetinj­stvu, negdje do osnovne škole, često osjećala inferiorno, bila sam jako sra­mežljiva, a to nije struktura koja u Kar­menu lako opstaje. Pa sam promijenila svoj habitus u barabu, postala borbena, glasna, ekstrovertirana. Čini mi se da je Grad izgrađivao moju osobnost u velikoj mjeri. Tamo je bilo prelijepo, ali nimalo jednostavno. Nema tajni, nema intime, svi te znaju… Ti gradski ‘reflektori’ su često puno jači od ovih scenskih. I nekad bacaju toplo svjetlo i uljepšavaju ljude, a nekad su baš nemi­losrdni, izvlače ono najgore… – iskreno će Nataša. Dodaje kako je puno njenih uspomena vezano za mjesta kojih više nema, za ljude kojih više nema – ili ne žive u Gradu.

— Ali ulice i zidine… To stoji. I, moram priznati, još uvijek me obore s nogu. Nemam više ushićenje kad se vraćam u Grad, čak nemam ni jaki osje­ćaj pripadnosti, ali imam strahopošto­vanje i divljenje. I ljubav. U meni Grad još uvijek izaziva žestoke emocije. Kao neko živo biće, kao netko tko ti nikad ne odgovori na poruku – priča nam dalje. Vraća se u vrijeme kad je Grad – napustila.

Iz Grada na Akademiju
— Ljubav za kazalište mi se rodila vrlo rano. Još u prvom razredu osnovne škole gledala sam sve predstave KMD-a i Dubrovačkih ljetnih igara. I to po nekoliko puta. U sedmom razredu osnovne škole postala sam članicom Lera. Zgoda po zgoda, anegdota po anegdota, ugodna i neugodna isku­stva… I upisala sam Akademiju. Malo važnih stvari u životu sam ja odlu­čila. Jednostavno su se okolnosti tako posložile. A neki izbori su se ispostavili kao logični. Tad mi je odlazak iz Grada teško pao i mislila sam da ću se vratiti. Već za vrijeme studija sam počela raditi u Zagrebu. Tu su se nizali projekti, a ponude iz Grada nije ni bilo. I sad smo tu gdje jesmo – iskreno će Nataša.

natasa dangubic 1

Prvi projekt radila je s Marinom Carićem, Držićev ‘Skup’ u koproduk­ciji zagrebačkog HNK i DLJI. Onda je krenulo…

— Nakon toga su me Nataša Rajko­vić i Bobo Jelčić pozvali u predivne predstave ‘Usporavanje’ i ‘Nesigurna priča’ s kojima smo obišli gotovo sve svjetske relevantne festivale i osvojili brojne nagrade. Već tad sam po zavr­šetku četvrte godine studija pozvana u ansambl ITD-a i tamo sam ostala 19 godina, napravila četrdesetak pred­stava s iznimno zanimljivim umjetni­cima. Vrlo rano sam shvatila da su mi važniji ljudi nego projekti, odnosno da mi je važnije s kim radim nego što radim – istaknut će dalje Nataša. Izra­žava želju nabrojati sve one koji su joj važni.

— To su ljudi s kojima sam se formi­rala kao glumica: Ana Karić – osoba nevjerojatne glumačke energije, kariz­matična i posebna. Uz nju sam možda najviše naučila o glumi i o životu. Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Rad s njima je bio nešto neprocjenjivo. Imala sam veliku sreću da je tako moj put započeo. Usmjerili su me, formirali mi ukus. Beskrajno ih cijenim. Saša Božić – s njim mi je uvijek inspirativno sura­đivati. Nadopunjava moj svijet i možda se baš s njim osjećam najslobodnije. Svakako Milka Podrug Kokotović bez koje vjerojatno ne bih ni upisala stu­dij glume… Doris Šarić Kukuljica – kao predstavnica pravih kazališnih ljudi, vrste koja izumire. Osoba i glumica s integritetom. Važne su mi bile i suradnje ­s Oliverom Frljićem, Petrom Hrašćanec, Ivicom Kunčevićem, Joškom Juvančićem. Teško mi je izdvajati uloge, ali postoje neke s kojima sam, čini mi se, narasla i jako ih voljela igrati. To je uloga Nataše u ‘Uspora­vanjima’ i ‘Nesigurnoj priči’, Glorija R. Marikovića u režiji Saše Božića, uloga u predstavi ‘Born to please’ Saše Božića, uloga Nikoline u predstavi ‘Dobro je dok umiremo po redu’ u režiji Aleksan­dra Švabića… Izdvojila sam samo dio! – napominje naša sugovornica. ­

natasa dangubic 2

U ansamblu ZKM-a je od 2015. godine, prešavši iz teatra ITD.

— I nisam požalila zbog te odluke. Prvenstveno zbog jedinstvenog ansam­bla, dragih kolega i zanimljivih proje­kata. Sve što se priča o kazalištu ZKM nije floskula. Radim s ljudima koji izga­raju na sceni i koji imaju duboko pošto­vanje za kazalište i svoj posao. Ove godine sam radila s Januszom Kicom predstavu ‘Svjetlo pada’, a prije dva tjedna je izašla premijera predstave ‘Moj muž’ u režiji Dore Ruždjak Podo­lski. Uživala sam u suradnji s Dorom što je važno budući da uskoro poči­njemo raditi novi projekt za Dubro­vačke ljetne igre u njezinoj režiji. Dora je strastvena žena i strastvena redate­ljica. Puno daje i puno traži pa smo se tu vrlo brzo složile i prepoznale. Osim predstave na ovogodišnjim Dubrovač­kim ljetnim Igrama sa Sašom Božićem, radim na scenariju za otvaranje Igara. Ne trebam posebno naglašavati koliko mi je to važno i u kolikom sam uzbuđe­nju. Dubrovačke ljetne igre, a posebno otvaranje znače jako puno ljudima u gradu, a to su ipak moji ljudi. Planova i projekata ne nedostaje – dalje nam priča Nataša, s posebnim žarom kada spominje – Igre.

— U početku mi je bilo jako teško glumiti na Igrama i u gradu. Vjero­jatno sam imala potrebu dokazati se, dobiti potvrdu da tu pripadam. To me dodatno opterećivalo, a ionako sam tremarošica. Sad se nakon rada s broj­nim terapeutima (smijeh!) puno više oslanjam na vlastite resurse i nisam više toliko ovisna o potvrdi izvana. Tako da i moje uzbuđenje i trema ovise o projektu koji radim, a ne o mjestu gdje ga radim – ‘podcrtava’ Nataša.

‘Svaki proces je svijet za sebe’
Filmovi, televizije, sinkronizacija… Je li preteško pitanje – ‘najdraža uloga’? Nataša nam opisuje kako izgleda put učenja do realizacije uloge i je li teže glumiti u Gradu, na Igrama ili…

— Put od učenja do realizacije. Svaki proces je svijet za sebe. Oni su vrlo individualni i različiti. Ne postoji jedinstveni proces rada na ulozi – barem meni ne. Ne postoji formula kojom se možeš poslužiti da bi nešto realizirao. Duhovito je pitanje: ‘Kako vi glumci naučite sav taj tekst?’, ali zapravo govori o dubokom nepozna­vanju procesa. Učenje teksta, ako ga ima, a nekad ga i nema (u mnogim autorskim projektima) je nešto što se događa usput i zapravo pravi rad na ulozi počinje tek kad je taj dio odrađen. Promišljanje lika ili uloge koji igraš, načina, senzibilteta, mjere i ukusa, sinhronizacija svakog elementa pred­stave je ono što u osnovnim crtama čini rad na realizaciji projekta. Često satima prije i nakon probe vodimo duge razgovore o tome što bi se moglo i što bi se trebalo. Jako je teško obja­sniti proces nekome tko je izvan, ali to je u glavnim crtama to – pojašnjava Nataša demistificirajući, među osta­lim, ovo – za glumce – često pitanje.

Za kraj, pitamo ju razmišlja li, u nekoj dužoj ili kraćoj projekciji, o povratku u Dubrovnik.

— Ne razmišljam o trajnom povratku u Dubrovnik i općenito rijetko razmi­šljam dugo unaprijed. Nisam isklju­čiva i ne kažem da se možda jednom neće dogoditi, ali trenutno to nemam u planu. U ovom trenutku su svi aspekti mojeg života u Zagrebu. U Dubrovnik volim doći vidjeti svoju nonu i ljude koje volim – ističe Nataša. Lola, njena kći, Dubrovnik je zavo­ljela jedne zime kad je Nataša radila u KMD-u.

— Tad ga je baš zavoljela. Dotad je bila puno više vezana uz Lopud. Kako odrasta, Stradun, druženja i cijeli način života kad smo u gradu na ulicama joj se sve više sviđa. Isto je vezana uz obitelj i neke drage ljude – napominje Nataša.

Kad se Dubrovnik ‘smanjio’?
— Povratak u Dubrovnik mi je u zadnje tri godine vrlo bolan jer nema mog tate. Od tad se za mene Dubrovnik promijenio i smanjio. Tako da puno vremena provodim s njegovim ljudima koji su postali moji ljudi. Govorim o vremenu kad ne radim, a ljeti često radim. Također, ne mogu ne spome­nuti Lopud. Tamo imam kuću u kojoj uživam većinu svog slobodnog vre­mena – zaključuje Nataša Dangubić, naša Dubrovkinja izvan Grada.

mnjb

Pročitajte još

Barcelona planira zabraniti iznajmljivanje apartmana turistima

Dulist

ISTRAŽILI SMO CIJENE Koliko košta večera s Michelinovom zvjezdicom?

Nora Di Leo

Ovaj se lijek povlači iz svih ljekarni

Dulist