Aktualno

STAVI NA JAVNO PAVA JANČIĆA Nas ne puca, nas drži

Profesor Pavo Jančić novi je kolumnist DuLista. U svojoj novoj kolumni ‘Stavi na javno’ koja izlazi u našem tjednom tiskanom izdanju za naše čitatelje objavljuje svoje vrlo popularne i omiljene stihove koje je dosad dijelio s prijateljima na društvenim mrežama. No, napravio je iskorak, odlučio je ‘baciti ih na papir’ i – staviti na javno.

Nadamo se da ćete s gustom čitati njegovu kolumnu iz tjedna u tjedan, a sada pročitajte što je u svojoj novoj kolumni zapisao naš Pavo.

Nas ne puca, nas drži

blek houksi i kemtrejlsi iznad grada,
kraj je svibnja, istok pada,
sve se mislim hoće li nam opet zeznut klimu,
pa onako, černobilski, umjesto ljeta poslat zimu.
sve nešto tagiram, dekonstruiram, kopi pejstam,
a zapravo smaram svojim formalizmom,
potrebom za pravdom i mizantropijom,
kad ne spavam na lovorikama,
gledam noćne tekme enbieja,
i neobično srčano navijam za majami hit,
bema adebaja i džimija batlera,
(tog ludo genijalnog prodavača kave)
život mi se katkad čini,
kao beskrajan niz odgovornosti,
kojima prečesto okrećem leđa.
——————————————–
u pojavi nejasnih, apstraktnih oblika postojanja,
sve se dezintegriralo i dezorganiziralo,
posvadilo, podijelilo i pošlo doma,
podložno frustraciji, tjeskobi,
osamljenosti, neprihvaćanju,
gubitku vjerodostojnosti.
ljubav, mržnja, žudnja,
monogamija, bigamija, poligamija,
(biceps, triceps, kvadriceps),
sve je krcato scenama dirljive nježnosti
i sirove erotike.
uzimam te kao kekse,
domaćicu i menadžericu,
domaćicu i pravnicu,
programerku, umjetnicu, doktoricu,
domaćicu i potpredsjednicu.
na reklami se vrti arsen,
ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime,
ako će ti biti lakše, zagrli me.
————————————
čitam frencena i filipa rota,
pola ostera i džona vilijamsa,
uranjam u svu tu američku licemjernost,
patetiku, okrutnost
(u mislima i u đesiku albu),
psihička stanja prevarene nacije,
te tenzije, slojevite obiteljske situacije,
nametnutu agresiju, manipulacije,
emocionalne ucjene, proračunatost,
melting pot svjetonazora i odgoja,
izdaju formalnih i stvarnih identiteta.
ne trebaju meni vaši crni jastrebovi,
dovoljan mi je mali pajper kao mister nou
(i upravi acija),
da se nađemo in d midl of d nouver,
strankinjo s plavim ajz,
moj ideal je biti autentičan.
uzet ću te u naručje da te čuvam usred zime,
grijat će te moje tijelo, zagrli me.
———————————————————
iza naših brižno njegovanih fasada
stoji samo psihološki slom, očaj,
nezadovoljstvo, potpuni emocionalni nered,
kad smo to točno svi postali ovakvi,
anti heroji zarobljeni u vlastitoj nemoći,
sve više distancirani od sebe samih,
izravni produkti otuđenog svijeta današnjice,
koji se posljednjim nitima opsesivno drže
ove naše krhke zajednice,
kako ne bismo pukli odjednom i potpuno.
živeći naoko idiličnim životom,
uživajući u svim privilegijama pripadnika srednje klase,
sve je to tako u isti mah okrutno, tužno, uznemirujuće,
naporno, sladunjavo, hrabro i poetično,
noarovski zadimljeno.
sa sobom posvuda nosimo slušalice, smartfone,
s procesorima jačim od onih nasinih iz osamdesetih
(ne, njima ne rješavamo jednadžbe kvantne mehanike,
njima se isključivo slikavamo goli i šeramo si fotke),
nas ne puca, nas drži.
zagrli me oko vrata oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđeš bliže.
———————————
na trenutak se osjećam,
kao klinac koji se budi sam u praznoj kući
i nije siguran gdje su mu roditelji,
spavaju li ili su na poslu,
jesu li živi i postoje li uopće,
taj malac svejedno pere zube,
obavljajući svoju uobičajnu jutarnju rutinu,
jer ga to jedino spašava od napada panike.
sve je ovo posljedična katarza,
pretjerane bliskosti i zadovoljstva,
mračnih osobnih proturječnosti,
pubičnih trzaja rukom.
ironiziram jer ne razumijem,
fenomen osoba koje menstruiraju,
moderne obitelji i žutih prsluka,
da, negdje u mojim mokrim snovima,
oduvijek sam bio sam dio neke druge ekipe,
posebne, nobl skupine čudaka,
čiji se ugled, bogatstvo i utjecaj prenose transgeneracijski,
kao nešto normalno, samorazumljivo i nepretenciozno.
aristokratski mirni, emotivno distancirani, umjetnički obrazovani
(svi sviramo klavir ili violinu i totalni smo filantropi),
naša djeca idu u elitne škole,
a stanovi nam imaju naglašeno visoke plafone,
bijele štukature, diskretnu poslugu i vratare,
balkonski pogled na ist river.
pogled prešutne supremacije i pozicije moći.

Piše: Pavo Jančić, prof.

O AUTORU Rođen u Gradu, odrastao u Gradu, pomalo stari u Gradu. Nekad davno studirao u Zagrebu, rekreativno igrao mali nogomet, spavao do podne.

Danas se diže rano, radi vježbe istezanja, poslije posla razvozi djecu na slobodne aktivnosti, puno šeta i premalo čita, do kasnih sati bindža TV serije.

Za njega kažu da je neprilagođen, namrgođen, asocijalan, a u biti je samo oženjeni, neispavani, na trenutke kreativni muškarac u krizi srednjih godina.

Pročitajte još

Tko je bez struje u utorak i četvrtak?

Dulist

Smanjene cijene dizela i benzina, plavi dizel zamrznut

Dulist

TRODNEVNICA SVETOM MIHAJLU Lapađani se pripremaju za blagdan svoje župe

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija