u toplim listopadskim noćima,
žudim za kišom i ravnodušnošću europe,
patim za tobom i tvojom kožom,
tvojim vratom, prstima, tvojim mirisom.
sanjam o italiji kao mladi kobi brajant,
ponavljam se poput katona starijeg,
kad je pričao o kartagi.
riči e poveri, fali mi taj dolče vita osjećaj.
——————————————————————
pitala si me jednog dana, ničim izazvana,
da zašto sam onamadne htio živjeti u saragozi,
spreman preuzeti teško breme osobenjaštva,
dok si ti plela paučinu zajedničkih želja oslobodivši krv,
a usput si i pisala pisma tako često,
uopće ne pojmeći razliku u vjetru.
ja se toga iskreno ne sjećam,
znam samo kako je zaspao naš prvi dan u đenovi,
uz put meki kreket žaba,
i pitao sam te tad nikne li ti slutnja pod kožom
(potisnutog grča ili dvojiš ili lažeš),
da će u kapanju tame izostati osjet.
nisam primljen pa gdje se teži putu,
kakva španjolska, kastanjete,
las palmas, granada, sevilja,
daj mi toskanu, dun marinovu sienu
(i gradonačelnicu koja pješke po kiši ide do glavnog trga,
jer autobusi ne voze do uneskovog centra).
daj mi talijansku pastu, jezik, dizajn,
makaroniku,
sjevernjačko južnjačku segregaciju.
——————————————————————
punom snagom preplanulog nemira,
što uzgoji ga moja fri stajl duša,
pijemo mali makjato na trgu u padovi
(potražnja tišine, edenskog vrta).
spokoj slijedimo, uzdah samo ponekad,
uranjamo u razdiobu našeg prvog zajedničkog
proljeća,
čujemo crkvena zvona kao u pjesmi lane del rej,
i gugut golubova plavih,
da, želio sam se tad podijeliti s tobom
i udahnuti ti utjehu,
žudno i slavodobitno usrećiti firencu, krišom.
pitao sam se tada da li je moja ljubav prema tebi,
samo jedan čudni nokturno,
pomaknuti vid realnosti,
stotinu puta već doživljeni prizor,
uobičajna banalnost ulične konverzacije.
ili je to bio samo dobrosusjedski odnos,
pogrešno protumačena intimnost,
ovisnost o drugome, potreba potpore.
možda strah od samoće.
——————————————————————
proputovali smo činkve tere,
posjetili amalfi i materu,
jeli u ferari, kupali se u riminiju i ostiji,
slušali operu u veroni, stiskali julijinu sisu,
fotkali se u san remu, posjetili danteov grob u
raveni.
ali tek u venecijanskoj palači,
u tom mošusnom vonju sreće,
u amneziji spram konformizma,
vladajućeg kulturnog modela,
ljubio sam te mila.
volio sam te u požudi naših nagih tijela,
volio sam te u predbacivanju,
samooptuživanju, u onom tvom zagonetnom
smiješku
(nikad nisam znao hoćeš li mi razvaliti lubanju
ili pogladiti kosu),
voljeli smo se tako mladenački nespretno,
slatko, neiživljeno, perverzno, infantilno.
voljeli smo se iskreno, nikad fejkano.
——————————————————————
prve prave njoke, pice, lazanje i bruskete jeli smo
u trstu,
taljatele al ragu u bolonji
(cijela natkrivena trijemovima, kao stradun prije
trešnje),
torteline s pestom u modeni,
rižoto, tiramisu i đelato u milanu,
kapreze salatu i parmiđanu na siciliji
(jedino nikad nismo htjeli probati taj čuveni složenac od ostataka zvan timbalo,
jer smo se bojali da neodoljivo podsjećamo na
njega,
mi ostatci nekad slavne veze).
starke, klompe i najkice kupovali smo u bariju,
ligu prvaka gledali u torinu,
bokšića, vijerija, aleksa i zidana,
i marčela lipija s havanom u ustima.
tu sam se prvi put zapitao,
što je to što rastvara tvoje postojanje,
opijeno biće moje prijevare
je li to samo jedna zločesta opaska,
sterilnost našeg odnosa,
osobno shvaćena distanca.
ili je tvoja prisutnost toliko uočljivo
bezvremenska,
da me sve tvoje uzbuđuje, vrijeđa,
relativizira, uzdiže i razara.
——————————————————————
ti si danas kraljica svih mojih duhova,
nedovoljno voljena jedinka,
sitno prijateljstvo, ishitren (esemes) sarkazam,
konačni kraj ljubavne priče,
dok solo posjećujem romu i napulj direktnim
letovima,
plaćam dva sata za ljubav na jezeru komo,
uz velike količine meksikan mjula,
uz nastavljanje večeri od tjedna ranije,
gdje je nadgradnja laž,
a temelji su samo neizmjerni drhtavi strah.
italija je i dalje za mene najblještavija zemlja na
svijetu,
ali je bez tebe nekako kičasta i melodramatična,
kakav sam inače, danas sam super raspoložen,
šaljem u vajber grupe emotikone plakanja od
smijeha,
smrtno ozbiljnog izraza lica
(kakav emotivni rascjep, razarajući unutarnji
dualizam),
kao u nespješnom ributu omiljene serije,
moji zaključci su prestrogi, moje vizije naivne,
moje želje uskogrudne.
kao pučki pjesnik topim se od lažne belece,
u ovom mjestu zagušljivog očaja,
pustio sam da mi žarulja gori u hotelskoj sobi,
utonuo sam u san sanjajući tebe,
na trenutak sam prestao misliti samo na sebe.
la vita e pju dolče kon te.
STAVI NA JAVNO Opće mjesto podudarnosti
