Stavi na javno

STAVI NA JAVNO Bijeli sport, a žuta boja

pavo jancic kolumna

žuto sunce žuto grije,
žuti mjesec vodu pije.
žuta breza, žuta iva,
žuti sanak, šuma sniva.
uvijek me pratila ta čudna boja, ta bizarna dječja
brojalica,
žuta loptica, žuti tisak, žute kose, žuti dres,
tenis, strip, novinska senzacija, poneka iva,
borusija i jugoplastika,
(jedino liberal nikad nisam bio,
bez obzira na budišu, gotovca i izjave vinstona
čerčila),
u mene je to uvijek ista konzervativna,
cjeloživotna ponuda ljubavi.
ništa spektakularno,
ali onako, naštimano na fajn tjuning,
poput bed rotinga, truljenja u krevetu,
poput fak badija ili dokumentarca o masai
plemenu,
onako fjakano kao kad idem do prvog levorta iza
počivala.
u mojoj novootkrivenoj krizi identiteta,
sve zidove obojit ću u žuto,
hoću svjetlost uvijek u kući,
nebo je žuto, a sunce je blu.
——————————————————————
žuta danlop loptica, prozor broj jedan.
predratno je vrijeme, u sobi do nas kažu spava
bajaga
(kuda si pošla sa tim tamnim očima).
gledamo vimbldon u teve sali hotela melita na
otočiću usred jezera,
prve teniske rekete brat i ja dobili smo iz španjolske,
i pamtim da su bile jako izdržljive,
(koliko puta sam ih samo iz frustracije pokušao
razbiti od pod).
samouki majstori bekenda, forhenda, servisa,
spina, slajsa,
bijeli šorc i siledžijka bez rukava, znojnice oko
glave,
zemljani tereni, marina komolac, uvala lapad,
malo znanja, ali volje na izvoz,
puno trke, force, proklizivanja.
i figuralo nam je, ipak su to igrali samo gala kitovi,
fensi šmensi likovi, gologuze ljepotice uštirkanih
kotulica.
bijeli sport, sve oko nas na finjaka,
jahte, restorani, skupa pića i
onaj ležerni vonj kolonjske koji se širi zrakom.
nije nas bilo briga što se u šicu vraćamo busom,
niti što pijemo vodu iz rubineta i prskamo se
brutom,
osjećali smo se kao da smo dio nekog drugog
svijeta
(rod lejver arene ili rolan garosa),
onog uzvišenijeg, bogatijeg, slobodoumnijeg,
neopterećenijeg.
svijeta trulog kapitalizma,
za kojim smo tada toliko žudjeli.
——————————————————————
žuti teniski reket diadora,
prozor broj dva.
prognani, okupirani, mentalno silovani,
izbjeglički smo boravili u visokokategorniku
kodnog imena palas
(sad je i više nego jasno da se moj život sastoji od
dvije cjeline,
koje nikako ne umijem zalemit, zavarit, zalijepit
nekakvim čarobnim super gluom, budući sve
dijelim na razdoblje prije i poslije prve
agresorske granate).
dok je svuda oko nas tuklo, mi smo tukli hedove
loptice,
hotelski betonski tereni bili su naši flašing
medovsi,
postali smo malo manje šminkeri, a više šljakeri.
poslije je došao plat i babin kuk, besplatni i
jeftini termini,
goranovo osvajanje londona, prvi put da sam
pustio suzu zbog sporta
(puno godina poslije nakon mandžukićevog gola
za finale svjetskog u rusiji,
sjedio sam na kauču po’ ure i tresao se od plača).
sjećam se da smo doma zecovu pobjedu gledali u
tri različite prostorije,
jer nitko više nije imao živaca to mrcvarenje
gledati zajedno.
bilo je tu i dejvis kapova, čilića, ive majoli,
olimpijskih medalja, pobjedničke igre parova.
za to vrijeme ja sam se polako vraćao nogometu i
košarci, plivanju,
pokušavajući zaboraviti teniske i ratne traume.
s grinseta sam polako prelazio na travu.
——————————————————————
ajmo dalje, u sadašnjost,
prozor broj tri.
gospino polje i žuti babolat pjur aero reket, čak
nismo ni nešto nabrijani, nekako smo
stereotipno rezignirani,
motivi su nam prozaični,
višak kila, manjak seksa, izgovor za popit pivu,
pokušavamo igrati dabl,
oprema nam ovisi o raspoloženju i boli u laktu,
koljenu, krstima,
sve je manje kul znojnica,
a sve više steznika, ortroza, voltaren gelova,
dip hita, brufena šesto, leda na leđima.
jakša uhvati ovu ja ne mogu više,
stenjem kao monika seleš, trčim kao debeli štefan
edberg,
servis, mreža, volej, lob ili lom
(sve je opcija i sve je moguće).

——————————————————————
naš tenis ustvari više sliči na badminton,
stolni tenis, odbojku na pijesku
(teren pored nas dvojica razvaljuju singl,
naglas se pitamo, ljudi igramo li mi isti sport).
poslije dva sata igre,
trebaju mi bar tri tretmana u jarka,
četiri velike pive marke hajneken,
pet doze struje i spavanje sutra do podne.
nemoj ante naručivat picu, taman smo malo
kalorija izgubili,
mario se smije i nagovara nas da uzmemo
privatne sate i jedan predsjednički sendvič u butizi
do,
glasno naručujem pola kila hleba, parizer i
majonez
(sreća u studenca rade djeca iz trebinja pa kuže
zajebanciju),
ipak je i kod njih, kao i kod nas u ovim godinama,
više sitno, nego bitno.
——————————————————————
sve smo manje u žutom,
a sve više u crvenom.
ne mogu se pomaknuti danima,
rasturaju me kuk i vrat,
bol se širi niz nogu,
ali svejedno vam ne dam gusta hejteri jedni
provokatorski.
možeš li, boli li te,
normalno da mogu,
te vaše finte distrakcije, loše artikulacije,
ne mogu poljuljati moj ponos, želju,
moje precizno kalibrirane pokrete.
skrinšotaj mi raspored slobodnih termina,
lako se dogovorimo,
jer kad igram tad sam živ, tad mirišem,
izlučujem feromone,
serotonine, dopamine,
kad igram to radim instiktivno, to je moj
uvjetovani refleks, moja žuta onanija, adrenalin,
ova igra je kao piće,
njome želim
otupiti osjetila,
moj apsint, meskal, everklir grejn.
žuta srna, žuto lane,
žuta kruška pala s grane.
žuta dunja žuto zri,
žuta pjesma, žuti svi.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Okus prvih koncerata

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Htio sam ti napisati pjesmu Gospodine

Pavo Jančić, prof.