Sjetim se pokojnog i tragično preminulog Darka Glavana, barda glazbene kritike u Hrvata, kako bi pisao panegirike o novim albumima Vana Morrisona i Rolling Stonesa u vremenima kada su ti izvođači već zagazili u zrele godine, ostarivši uz svoje obožavatelje. Sjetim se onda mlade ekipe u Nomadu i s kojim žarom su pisali ne samo o Chemical Brothers, Radioheadu ili Strokesima nego i o novom albumu primjerice Destiny’s Child, proglašavajući ga remek djelom i vjerojatno dobro živcirajući generacijski starije kolege poput Glavana ili Dražena Vrdoljaka. Sada se i sam nalazim u situaciji da sam pomalo poput njih dvojice. Naravno da mi nije namjera uspoređivati se s bastionima domaće kritike, ali pri odabiru teme za ovotjedni Slušni aparat, vrteći se oko izvrsnog albuma pop-rock benda Haim i jednako dobrog četvrtog albuma Jessie Ware, odlučio sam obraditi dva nova albuma glazbenih giganata. Jedan je svibnju navršio 79, dok će drugi krajem godine napuniti 75 godina. Prvome je to 39. album u karijeri, dok je drugi skucao jednog više. Prvi odiše zrelošću, a drugi nosi utjehu mladosti.
Odavno neki novi album Boba Dylana nije uzbudio publiku i kritiku poput ‘Rough And Rowdy Ways’. To se nije dogodilo još od povratničke trilogije koju je snimio u razdoblju od 1997. do 2006. (Time Out Of Mind, Love & Theft, Modern Times). Ovaj album po mnogočemu se naslanja na te ploče, osim što je naglašeno više pitak i okrenut publici. Lirično, Dylan je ovdje manje kriptičan i zajedljiv, a više nedvosmislen, izravan pa čak i romantičan. ‘Rough And Rowdy Ways’ pun je referenci, čak i više od albuma nekog vrlo elokventnog repera, poput primjerice Ghostface Killah iz Wu Tang Clan ili Beastie Boysa. Kao da se Dylan htio zahvaliti svim svojim uzorima ili definirati neke referentne točke u svojoj karijeri.
Tako odmah u prvoj pjesmi, minimalističkoj ‘I Contain Multitudes’, čiji je naziv ‘maznuo’ od velikog američkog pjesnika Walta Whitmana, spominje Edgara Allana Poea, crveni Cadillac, plavi jeans, Williama Blakea, Beethovena i Chopina, da bi se u istom stihu poistovjetio s Anom Frank, Indianom Jonesom i Rolling Stonesima. Stih, u slobodnom prijevodu, ‘Čovjek sam proturječan, različitih raspoloženja, sadržim mnoštva’ najbolje karakterizira ovaj album koji je poput posljednjih albuma Pearl Jam, Fione Apple i Lady Gage prinos značajnim albumima objavljenim u uvjetima novog-normalnog. Prva najava Dylanovog iznenadnog remek djela bio je 17-minutni ep sadržajno izgrađen oko ubojstva Johna F. Kennedyja, a Dylan ju je usred COVID-19 epidemije uz zahvalu posvetio svojim fanovima. Osim Kennedyju, Dylan pjesmom odaje počast ikonama rock’n’rolla i kontrakulture 60-ih. Nekoliko pjesama je u formatu električnog bluesa, dok drugdje prevladavaju akustični instrumenti i balade.
Neil Young je poznat po slijepom slijeđenju svojih muza. Tako je njegova karijera puna snimljenih, a potom odbačenih albuma. Nisu to ploče koje su bile nedovršene ili loše. Ne. Radi se o posve zgotovljenim radovima s određenom listom pjesama i omotom, a koje bi Young iz njemu poznatih razloga zadržao za sebe. Umjesto ‘Homegrown’, snimljenog u drugoj polovici 1974. i u siječnju 1975., Young se odlučio izdati tada već skoro dvije godine star ‘Tonight’s The Night’. Za razliku od barskog rock’n’rolla te ploče, na ‘Homegrown’ Young i bend plivaju poznatim teritorijem njegovog najuspješnijeg albuma, ‘Harvest’ iz 1972. godine, koncepta kojem će ponovno pribjeći 1978. snimivši ‘Comes a Time’. Na ‘Homegrown’ Youngovi fanovi čekali su punih 46 godina, a njegov konačni izlazak pospješilo je pismo fana oslabljenog zdravlja, koji je izrazio bojazan da neće doživjeti tu cijelu nisku odbačenih albuma.
Legendarni status ove ploče posve je opravdan, a iako su neke od pjesama objavljene na izdanjima koja su uslijedila, većina materijala dostupna je prvi put. Najupečatljivije su uvodne ‘Seperate Ways’ i ‘Try’, izvedene u maniri materijala s ‘Harvest’, minimalističke balade ‘Mexico’ i ‘Kansas’, prva verzija ‘White Line’ s Robbiejem Robertsonom iz The Band na gitari te rokerska ‘Vacancy’. Young je već najavio da će nakon ‘Homegrown’ i albuma ‘Hitchhiker’ (snimljen 1976., a objavljen 2017.) polako požuriti s drugim škartanim albumima, od kojih su ‘najozloglašeniji’ Chrome Dreams (1975./76.), Times Square (1989.) i Toast (2001.). A mi stariji fanovi neka pripazimo na zdravlje i neka se držimo onoga što doktor kaže.
Foto: bobdylan.com, neilyoungarchives.com