Slušni aparat

Starci rasturili u lipnju – Neil Young, a Dylan Old

Dylan

Sjetim se pokojnog i tragično pre­minulog Darka Glavana, barda glaz­bene kritike u Hrvata, kako bi pisao panegirike o novim albumima Vana Morrisona i Rolling Stonesa u vreme­nima kada su ti izvođači već zagazili u zrele godine, ostarivši uz svoje obo­žavatelje. Sjetim se onda mlade ekipe u Nomadu i s kojim žarom su pisali ne samo o Chemical Brothers, Radio­headu ili Strokesima nego i o novom albumu primjerice Destiny’s Child, proglašavajući ga remek djelom i vje­rojatno dobro živcirajući generacijski starije kolege poput Glavana ili Dra­žena Vrdoljaka. Sada se i sam nalazim u situaciji da sam pomalo poput njih dvojice. Naravno da mi nije namjera uspoređivati se s bastionima domaće kritike, ali pri odabiru teme za ovo­tjedni Slušni aparat, vrteći se oko izvr­snog albuma pop-rock benda Haim i jednako dobrog četvrtog albuma Jessie Ware, odlučio sam obraditi dva nova albuma glazbenih giganata. Jedan je svibnju navršio 79, dok će drugi kra­jem godine napuniti 75 godina. Prvome je to 39. album u karijeri, dok je drugi skucao jednog više. Prvi odiše zrelošću, a drugi nosi utjehu mladosti.

 

Odavno neki novi album Boba Dylana nije uzbudio publiku i kritiku poput ‘Rough And Rowdy Ways’. To se nije dogodilo još od povratničke trilo­gije koju je snimio u razdoblju od 1997. do 2006. (Time Out Of Mind, Love & Theft, Modern Times). Ovaj album po mnogočemu se naslanja na te ploče, osim što je naglašeno više pitak i okre­nut publici. Lirično, Dylan je ovdje manje kriptičan i zajedljiv, a više ned­vosmislen, izravan pa čak i romanti­čan. ‘Rough And Rowdy Ways’ pun je referenci, čak i više od albuma nekog vrlo elokventnog repera, poput primje­rice Ghostface Killah iz Wu Tang Clan ili Beastie Boysa. Kao da se Dylan htio zahvaliti svim svojim uzorima ili defi­nirati neke referentne točke u svojoj karijeri.

Dylan2

Tako odmah u prvoj pjesmi, minimalističkoj ‘I Contain Multitu­des’, čiji je naziv ‘maznuo’ od velikog američkog pjesnika Walta Whitmana, spominje Edgara Allana Poea, crveni Cadillac, plavi jeans, Williama Bla­kea, Beethovena i Chopina, da bi se u istom stihu poistovjetio s Anom Frank, Indianom Jonesom i Rolling Stonesima. Stih, u slobodnom prije­vodu, ‘Čovjek sam proturječan, razli­čitih raspoloženja, sadržim mnoštva’ najbolje karakterizira ovaj album koji je poput posljednjih albuma Pearl Jam, Fione Apple i Lady Gage prinos zna­čajnim albumima objavljenim u uvje­tima novog-normalnog. Prva najava Dylanovog iznenadnog remek djela bio je 17-minutni ep sadržajno izgra­đen oko ubojstva Johna F. Kennedyja, a Dylan ju je usred COVID-19 epidemije uz zahvalu posvetio svojim fanovima. Osim Kennedyju, Dylan pjesmom odaje počast ikonama rock’n’rolla i kontrakulture 60-ih. Nekoliko pje­sama je u formatu električnog bluesa, dok drugdje prevladavaju akustični instrumenti i balade.

Neil Young je poznat po slijepom sli­jeđenju svojih muza. Tako je njegova karijera puna snimljenih, a potom odbačenih albuma. Nisu to ploče koje su bile nedovršene ili loše. Ne. Radi se o posve zgotovljenim radovima s određenom listom pjesama i omo­tom, a koje bi Young iz njemu pozna­tih razloga zadržao za sebe. Umjesto ‘Homegrown’, snimljenog u drugoj polovici 1974. i u siječnju 1975., Young se odlučio izdati tada već skoro dvije godine star ‘Tonight’s The Night’. Za razliku od barskog rock’n’rolla te ploče, na ‘Homegrown’ Young i bend plivaju poznatim teritorijem njegovog naju­spješnijeg albuma, ‘Harvest’ iz 1972. godine, koncepta kojem će ponovno pribjeći 1978. snimivši ‘Comes a Time’. Na ‘Homegrown’ Youngovi fanovi čekali su punih 46 godina, a njegov konačni izlazak pospješilo je pismo fana oslabljenog zdravlja, koji je izra­zio bojazan da neće doživjeti tu cijelu nisku odbačenih albuma.

neil young

Legendarni status ove ploče posve je opravdan, a iako su neke od pjesama objavljene na izdanjima koja su uslijedila, većina materijala dostupna je prvi put. Naju­pečatljivije su uvodne ‘Seperate Ways’ i ‘Try’, izvedene u maniri materijala s ‘Harvest’, minimalističke balade ‘Mexico’ i ‘Kansas’, prva verzija ‘White Line’ s Robbiejem Robertsonom iz The Band na gitari te rokerska ‘Vacancy’. Young je već najavio da će nakon ‘Homegrown’ i albuma ‘Hitchhiker’ (snimljen 1976., a objavljen 2017.) polako požuriti s drugim škartanim albumima, od kojih su ‘najozloglaše­niji’ Chrome Dreams (1975./76.), Times Square (1989.) i Toast (2001.). A mi sta­riji fanovi neka pripazimo na zdravlje i neka se držimo onoga što doktor kaže.

Foto: bobdylan.com, neilyoungarchives.com

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Najpoznatija banana na svijetu

Petar Ipšić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić