– Da mi je netko prije šest mjeseci rekao da ću istrčati polumaraton od 21 kilometar, rekao bi da je nemoguće, nerealno i da nema šanse. Prije bi se kladio da će Hajduk osvojiti europsku Ligu prvaka – ovom iskrenom i pomalo humorističnom opaskom, naš sugrađanin Ivica Hajdić, odgajatelj u Muškom učeničkom domu i jedan od onih koji godinama drže leđa najranjivijima u udruzi „Tata je tata“, opisao je svoj ulazak u cilj na Stradunu trčeći ovogodišnji Du Motion polumaraton.
Njegov prvi polumaraton nije bio tek sportska crtica; bila je to duboka, intimna i nadasve ljudska ispovijest ispisana na 47. godini života, nakon samo pet mjeseci trkačkog staža.
“Ljubav na drugi pogled”
Hajdić ne skriva da je osjećaj nestvaran, a ponos „na maksimalno“. Od suhoparne fizike i napora trčanja dogodila mu se kemija – „totalni klik“ i ljubav na drugi pogled. Cijelu organizaciju „Du Motiona“ naziva „Ligom prvaka“, festivalom trčanja kakvog Dubrovnik i zaslužuje, no ističe kako se iza kulisa sporta odvijalo nešto puno važnije.
– Ovdje se događaju puno važnije stvari od trčanja. Toliko pozitivne energije, ljubavi, osmijeha i zagrljaja na jednom mjestu nigdje i nikad nisam osjetio. To je vrhunska priča koju trebate osjetiti – ne iza tastature, nego iznutra- istaknuo je na svojim društvenim mrežama.
Poruka putnicima u bljesku prolaznosti
Kao odgajatelj koji svakodnevno svjedoči odrastanju mladića u Domu, ali i kao humanitarac koji se susreće s najtežim životnim pričama, Hajdić ovu priliku koristi da pošalje opomenu svima nama koji često zaboravljamo cijeniti ono što imamo.
– Nikad i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. Ni svoju djecu, ni svoje roditelje niti prijatelje. Svi smo samo putnici u ovom bljesku prolaznosti. Zato, više grlimo, više volimo i budimo stvarno prisutni uz one koji nas trebaju, a manje se svađajmo, manje kritizirajmo i pohlepno grabimo – istaknuo je.
Udruga „Tata je tata“, kojoj je pripao sav prihod humanitarne utrke građana na 5 kilometara, ove godine brine o velikom broju djece koja su ostala bez jednog roditelja, osiguravajući im sve – od stipendija i spenze do domarina i školskog pribora. Upravo za njih, ali i kao zavjet za svog brata Nika, iza kojeg je, Bogu hvala, ostala izazovna i teška godina, Hajdić je krenuo u ovu „suludu i egzibicionističku“ avanturu.
Zastave na pola koplja
Borio se Hajdić sam sa sobom, na granici izdržljivosti i izgubljenog daha, ali snagu je crpio iz slika koje mu svakodnevno prolaze kroz srce.
– Istrčao sam svoj prvi polumaraton srcem, iako će mnogi reći da se srcem ne može trčati. Može, zaista može, ako gledaš očima srca, trčat ćeš na krilima empatičnosti. Ako znaš prepoznati nedostajanje tate u spuštenim dječjim ramenima koja nose na svojim malim plećima svu tugu svijeta, dobit ćeš dodatnu snagu. Jer tata je tata – opisao je Hajdić kako je uspio stići do cilja.
Njegove riječi o majčinskoj ljubavi pogađaju u samu srž ljudskosti. Opisuje djecu čija su srca poput „zastava na pola koplja, natopljenih kišom suza i pokidanih vjetrovima života“. Za njih, djecu ukradenog osmijeha, posvetio je svaki od 21.000 metara.
‘Vaš osmijeh je naša najdraža medalja’
Hajdićeva utrka, kaže on, tek je počela. To je maraton dobrote koji nema ciljnu ravninu dok god postoji ijedno dijete kojem treba ruka podrške.
– Nikad nećete biti ostavljeni niti zaboravljeni. Naša utrka za vaše bolje sutra s ovim je tek počela. Vi ste naš konačni cilj do kojeg trčimo. Vi ste naša pobjeda. Vaš osmijeh je naša najdraža medalja – zaključuje Hajdić, čovjek koji je Stradun natopio ne samo znojem, već i najčistijom empatijom.
