‘Adio, hvala!’ – riječi su ovo koje su zaključile jednu žustru raspravu daleke Kandelore, 1992. godine, na rivi u Cavtatu. Akteri su bili jedna časna sestra, jedan valjda samo sebi važan stražar i naša sugovornica, gospođa Luce Popović, i tada i sad volonterka Crvenog križa. A ključ svađe – jedan paket. Nakon što je jedan pridošli oficir pregledao paket, gospođa Luce dobiva dozvolu za unijeti ga na ‘Auroru’, brod koji je bio simbol nade brojnim žiteljima naše Županije tijekom ratnih vihora. Kako i ne bi, kad su u paketu bili kolači koje su časne sestre ispekle za naše vojnike… Uz molbu da im se odnese na Imperijal, časna sestra Vilma prišla je cavtatskoj rivi i izazvala pomutnju. U najmanju ruku, pomislio je vojnik, šverca se nešto opako, mimo procedure. O svemu tome pričala nam je gospođa Luce, uz bolna, sjetna sjećanja na brod kojim je putovala bezbroj puta.
Časna sestra izazvala pomutnju
—Brzo sam se snašla, smislila da su časne pripremile mali paket pažnje meni za rođendan i kolegama iz Crvenog križa. Srećom, rođena sam 1. veljače, pa sam imala ‘opravdanje’ kad sam pokazala osobnu – istaknula nam je. Dodala je kako su vojnici mislili da je nešto čudno jer je eto, paket donijela časna sestra. U takvom okruženju, svaki krivi potez mogao je biti incidentan, a dotad nije bilo slučajeva da se nešto šalje u grad iz Cavtata. Obično je bilo obratno. Hrana se dobivala iz grada u Cavtat, naglašava nam dalje gospođa Luce.
—Svaki redoslijed trebao je počinjati od vojske same, a časne sestre nisu izlazile iz samostana i bilo je čudno vidjeti ih vani. Također, tih dana vladalo je ozračje međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, što je poslije neuspjele ‘operacije ‘Dubrovnik’ bilo po njih jako frustrirajuće. Primjećivao se bijes, nekakva razdražljivost je vladala u zraku. Tako da je divna gesta naših časni – poklon vojnicima – mogla imati vrlo teške posljedice. Srećom, izmišljena priča o rođendanu je upalila – priča nam dalje.
Zahvala gospara Srećka
Vrativši se popodne u Cavtat Aurorom, Luce i Nike su časnim sestrama kratko proučile da im u ime svih branitelja zahvaljuje sada pokojni gospar Srećko Kljunak. O tome će nam nešto više ispričati naša draga sugovornica. Inače, sam put paketa nije imao jednostavnu rutu – dapače.
— Na Srđ se nije moglo ići ‘kako vam drago’. Tako da smo ga s ‘Aurore’ odnijele prvo u Hotel Zagreb, gdje ga je pregledao dr. Vicko Mihaljević. Potom smo se Nike i ja zaputile u Ženski đački dom na Gradcu, na razgovor s vojnim zapovjednikom Eduardom Čengijom koji nam dozvoljava posjet braniteljima i upućuje na kontrolni punkt na magistrali. Osigurana nam je pratnja jednog vojnika, on nam je strano pomogao nosivši paket uz serpentine, a gore nas je čekao pokojni Srećko! Susret je bio kratak, jer je trebalo ‘trčati’ natrag na ‘Auroru’, natrag u Cavtat – nastavlja. Vadi iz torbe fotografiju… Kaže, dugo je držala ‘uza se’, a sad je odlučila pokazati ju javno.
Gruž – Cavtat, stajanje u Platu
—Evo ti je, za Gospu Kandeloru 1992., pola mladića ni ne znam, ali su nas skoro svi napustili sa slike… Vidi mene, vjeruješ li mi da ovu šalpu još nosim? Ovo ti je moja Nike, Nikica Greguš. Bez nje ili mene brod ne bi mogao ići. Ja bih išla uvijek, a ona kadikad jer je imala malu djecu, ne bi mogla, a kad bi bilo opasno, rekla bih joj, ajde ostani ti doma, ako mene odvedu u Morinj… ‘Nikad ti to neću zaboraviti!’, često mi je znala reći. Svaki dan na brodu, svaki dan u neizvjesnost. I tako Gruž-Cavtat,stajanje u Platu za ljude iz hidroelektrane – priča nam dalje gospođa Luce.
Ima jednu molbu, koju prenosimo.
—Molim Vas, ne znam sve ljude, pa bih voljela da mi, tko ih prepozna, javi tko su. Ovo su ‘mulci’, ‘mulci’ koji su na Gospu Kandeloru bili na Srđu. E to treba moći. Vidi ovog malog, zadnjeg, iz Albanije je došao, jedini je gore išao u teniskama, to ti je taj momak što je nosio paket, poslao ga je Cvijeto Cvjetković nama na pomoć. Bila je to gesta za osladiti teške dane – zaključit će sjetno naša gospođa Luce.
Ako prepoznajete momke s fotografije, molimo javite nam na info@dulist.hr – prenijet ćemo gospođi Luci!