Moglo bi se reći kako povijest ne bilježi priču običnih ljudi, koja kao da je izgubljena u nepovrat, te ju je sve teže i teže dokučiti bez obzira na novija nastojanja historiografije koja je usmjerena upravo na malog čovjeka. Čini mi se kako povijest još uvijek prvenstveno pretpostavlja memoriju koja pamti u prvom redu vođe, a vođeni jednostavno ostaju zaboravljeni. Zaista, bilo bi teško konstruirati priču o konavoskom seljaku jer o njihovoj muci i trudu nije ništa ostalo izravno zabilježeno. Seljak je uvijek bio na marginama, hranio je sebe i gospara, a da ga nitko nikada posebno nije isticao, njegova sudbina bila je rođenjem određena.
IZLET U CERU
Pišući ove crtice osjetio sam potrebu napisati malu priču o jednoj posve običnoj osobi. Povod priči je bio izlet u Ceru, predio koji se nalazi nekih 4 kilometra istočno od konavoske Dube. Hodajući tako prema Ceri primijetio sam jednu staru kuću, bolje reći obalinu, kako bi rekli Konavljani. Na moje pitanje čija je to kuća, mještanin Niko Martinović mi je i odgovorio kako je tu stanovala starica Kate Kovač poznatija po nadimku Koka. Nisam mogao zamisliti kako je tu netko nekada živio, a pogotovo kada je u pitanju žena i pored toga starica. Zaintrigiran takovim konstatacijama raspitao sam se o kojoj se osobi radi. Doznao sam kako je Kate Kovač posljednji potomak roda Kovač iz Dube. Rođena je 17. rujna 1885., od roditelja Marije i Đura Kovač. Za napomenuti je kako je i Katina majka pripadala rodu Kovač, ali drugom grani. Cijeli je rod tragično stradao tijekom ratova i sukoba koje su se događale u XIX. i XX. stoljeća. Koliko s radilo o strašnim gubicima govori primjer brata Katine majke, Antuna Kovača kojemu su tri unuka ubijena u Drugom svjetskom ratu. Pronašao sam u knjizi N. Kapetanića i N. Vekarića kako su se preselili u Ceru negdje oko 1850. godine. Kate je na osami živjela sa roditeljima, a sigurno je taj život bio naporan i težak jer se živjelo isključivo od onoga što je škrta zemlja davala i od malobrojne stoke koju su posjedovali. Tadašnji uvjeti stanovanja bili su nezamislivi današnjim, oni su bili identični srednjovjekovnom načinu stanovanja. Obitavali su u maloj kamenoj kućici građenom u suhozidu, a pokrivenom kamenim pločama. U kući se nalazilo ognjište i par dasaka za spavanje, a pod je bio od utabane zemlje ili kaldrme. Kućni inventar nije ni postojao, a ako ga je bilo, to je bila škrinja u kojom su se nalazile sve vrjednije stvari koje je takvo domaćinstvo imalo. Većina konavoskih kuća prošlih stoljeća tako je izgledala. U tim uvjetima umjetnost je bila preživjeti.
ANEGDOTE NA OSAMI
I eto u takvom kući se rodila i živjela naša Kate. Nakon smrti svojih roditelja Kate je ostala sama u Ceri i nastavila živjeti idućih 40 godina. Trebalo je mudrosti, strpljenja i ustrajnosti da bi se preživjelo u takvom okružju. Bezbrojne su anegdote vezane uz život Kate. Kako se kuća nalazila na osami, prijetila je i opasnost od različitih prolaznika koji su tuda prolazili konjskim putovima, kada bi noću netko lupao na vrata i tražio domaćina, naša bi Kate uvijek viknula: „brate donesi pušku“, a brata ni puške nije bilo. No, zato bi nezvani gost brzo u strahu otišao dalje. Nadimak Koka kažu da je dobila od svoje bake koja ju je u mladosti od milja zvala tako. Inače Kate je najviše privređivala prodajući jaja od kokoši koje je posjedovala. Ova fotografija koju objavljujem, a koju je slikala gospođa Franka Radelj šezdesetih godina prošlog stoljeća, fotografirana je ispred kućnog praga Katine kuće. Kate je umrla 21. ožujka 1968. godine u 82. godini života. Razboljela se, tadašnji mjesni učitelj Frano Ruso u svome fiću odveo ju je u bolnicu u Dubrovniku, tamo je živjela samo tri dana. Reći će netko, čemu ova priča o Kati? A ja odgovaram, zar Kate nije zaslužila da se o njoj napiše par crtica. Uvjeren sam kako pisana riječ nikada ne umire, te kako će ovaj broj Dulista biti pohranjen u nekom arhivu i nakon puno godina kada nas ne bude, netko će opet prelistavajući ove stranice pročitati i priču o Kati Kovač zvanoj Koka.