Majda Miloglav, kćer pokojnog Hrvoja Miloglava, zapisala je sjećanje kako bi podsjetila njegove voljene Dubrovčane na njega…
Prošlo je više od desetljeća, ali Ti si tu… U našem Gradu; u blagom dodiru vjetra što miluje stara zdanja mog i Tvog rodnog grada i lagano klizi zidinama koje odišu vječnošću; na svakom koraku meni dragih ulica; u moru što se svojim plavetnilom spaja sa nebom i dok ih gledam, vidim Tvoje plave oči; u meni i svim dragim ljudima kojima si velikodušno pomagao, jer toliko si volio svoj Dubrovnik…
I dok se preko Konala spuštam u Grad i prolazim izlizanim, stoljetnim, kamenim pločama Straduna, po tko zna koji put čujem Tvoj blagi glas… U mislima mi stotinu tema koje smo šetajući izmjenjivali, ponekad i satima. Divnih li riječi koje si za svakoga imao jer… Sve si nas volio… Ali, sjećanja se ne broje godinama i nije važno koliko čovjek živi, već što ostavi iza seba. Sada ploviš prostranstvima, tamo negdje gdje su ljubav, toplina i beskonačnost dominantne kategorije, gdje se pravda osjeća stalno, gdje zlo ne postoji, gdje dominira ljubav i sve ono što nama ‘ovdje’ nije moguće…
Nismo jaki da dohvatimo ono gore. A toliko si volio svoj rodni Grad… I bio je rat, rat koji je ostavio ožiljke u našim srcima, a koja su tada kucala za slobodu. Mnogima si pružio utočište, toplinu, riječi utjehe, dao ruku prijateljstva. Mnoge si bolne rane učinio podnošljivijima, jer mnogi su dolazili k Tebi i u ratu, i u miru. Sada si malo dalje, a opet tako blizu… ovdje… u meni… u nama… Hvala Ti tata, da ne nabrajam, znaš sve što si činio i učinio… Za doći negdje gore, na lijepo mjesto, treba dostojno živjeti. Ovo sjećanje posvećeno je jednom izuzetnom čovjeku, gosparu, mojem ocu, Miloglav Hrvoju, koji i danas živi u mome srcu i srcu mnogih Dubrovčana, jer grad čine ljudi, a Dubrovnik bez njega ne bi bio isti. Jer toliko je volio Grad, svoj i moj Dubrovnik.
Hvala Vam (Ti) gospar Hrvoje!