A ne, ne bavim se više golubicama. Sve je to moj Pasko preuzeo. Ma star sam – kaže nam Pasko Nadramija u điru Gornjim Brgatom, kraj konobe ‘Popret’ koju vodi njegova familija.
Ipak, otkriva nam da je ‘ipak tu’, međutim postaje mu sve teže i teže dolaziti na Brgat, paziti ih, hraniti, njegovati… No Pasko, njegov unuk, pažljivo držeći jednu bijelu golubicu, s radošću je prihvatio ovaj težak i detaljan zadatak, koji s godinama prerasta samo – u ljubav. Ljubav koja se generacijama prenosi, te se tako dijele iskustva, prenose savjeti, dijeli strast. Tako se u volijeri nerijetko nađu i oni najmlađi, bez straha, uzimajući i sami nježne golubice u ruke, s puno pažnje i smijeha. Sutradan će oni voditi lijepu tradiciju za koju je čuo Dubrovnik, ali i šire.
Vraćamo se prošlost. Pasko je kroz duge godine postao priznat i poznat uzgajivač golubica koje svaku Kandeloru uljepšaju Festu svetog Vlaha te tako postaju najljepši ukrasi grada, za najvažniji dan grada. On se bavi golubicama od malih nogu, a kaže, prije ih je bilo puno više vrsta. Volijeri su sad pismonoše, gušani… A bijele golubice dominiraju prostorom, prostranim golubinjakom koji postaje preuzak kad se razlete! No, ne smetaju. Odmah do njih drugi su pernati prijatelji – paunovi i fazani. O svima njima brine cijela obitelj, no osobitu pažnju ipak im posvećuju sada već dva Paska, koji najavljuju i nastavak obiteljske tradicije na ponos gradu.
Prenose poruku mira i štovanja Parca
U 1044. Festi i Godini svetog Vlaha, skromni su pa tako kažu da će golubice biti iste, ‘obične’. Međutim, svi koji Festu vole znaju da su one sve samo ne ‘obične’, one su simbol Grada i našeg Parca. Toliko su ‘neobične’ da se valja prisjetiti i dana kad ju je sam Sveti Otac, Papa Ivan Pavao II pustio prilikom svog posjeta Dubrovniku. Te su tako postale i svjetski poznate, a Pasko je više puta naglašavao kako mu je to jedna od većih časti u životu, iako mu je svako puštanje na Festi samo po sebi na ponos.
Njegove golubice polijeću već više od 30 godina iz ruku dubrovačkog biskupa, a u svom letu prenose poruku mira, ljubavi i štovanja Parca. U svom letu znaju se vratiti doma, na svoj i Paskov Brgat, gdje će idućih godinu dana mirovati u volijeri, do iduće Feste, do idućeg širenja krila na ‘dan ki dohodi nami jednom na godište’, pronoseći jednostavnost, ljepotu i umjerenost kojim se i sam Dubrovnik diči.