Opet mala igra brojki, točnije datuma! Slučajno ili ne, ali baš na neke važne datume ovog našeg Grada, neki čudni i jako bahati ljudi gore na vlasti, u Vladi i Saboru ako Vam je draže, donose tako olako neke odluke vrlo važne za budućnost Dubrovnika.
Samim tim, logično, i ljudi koji u njemu žive. Prisjetimo se; točno na Sv. Nikolu, 6. prosinca 2012., na nama ovdje jako važan dan, naša draga Vlada obavijestila nas je kako je jedna od investiciju koju planiraju kao spas i izlaz iz krize, koja evo i dalje traje i traje, upravo gradnja golf terena na tom našem Srđu. Naravno i pratećih apartmana i čega sve ne u sklopu tog projekta koji se zapravo krije iza kodnog imena „golf“. Ovih dana, točno na dan pada Dubrovačke republike, 31. siječnja, ta naša draga Vlada donijela je odluku o oduzimanju Zidina, Mira od Grada, zapravo simbola trajnosti i višestoljetnog opstanka te male, a nekad tako važne Republike, Društvu prijatelja dubrovačke starine. Nakon što je ova udruga zaljubljenika u Grad o njima brinula, čuvala i obnavljala ih tolike godine. Da, i zarađivala na njima, ali to i ulagala u njih, obnavljala ih, čuvala! Od svog osnutka, zbog čega je udruga i osnovana. Možemo samo zamisliti što bi ovim „vladajućim“ izgovorio stari dobri Lukša Beritić! A tu vijest, onako arogantno i bahato, kakav već i jest, opet na važan dan Grada i čeljadi mu, uoči Feste svetog Vlaha kao čestitku nam je donio i obavijestio nas naš dragi premijer Zoki, kojeg bi nakon tog nastupa mogli zvati i „džemperko“! Poslovica kaže kako „odijelo ne čini čovjeka“. Prihvaćam, ali prigoda, a Festa je velika prigoda, nešto je što se treba poštivati. Pa i prigodnom odjećom! Posebno ako si došao nekome u goste. U Grad koji poštuje sklad. A ne bahatost bez pokrića. I bez imalo pameti. Prisjetih se još jednog političara kojeg smo zapamtili po tom odjevnom detalju – Dietrich Gerschera i onog njegovo vječno žutog džempera. Unatoč boji i stilu, on je znao što je prigoda. Suprotno ovim mladim nadobudnim, koji na žalost odlučuju o našoj budućnosti. Dobro, toliko o velikim datumima našeg Grada i čudnim odlukama baš na te dane o našoj budućnosti. „Povijest se ponavlja, ali svaki put sve više košta!“ reče Winston Churchill. Koji je imao stila. I pameti.
Kajine fotke s ultima
Prođe Festa. A sad će neke nove feste! Kazini i zabave. Karnevo. Maškare i dani karnevala. Narod će se malo zabavit. I nasmijat. Razveselit skriven pod maskama svemu oko sebe, na svoj račun, a pomalo i na račun ovih „vladajućih“. Dugo godina svjedok vremena i mnogih događanja na Stradunu, posebno oko Orlanda, bila je gospođa Kaja Đerek. Vjerujem kako svi doma u albumima imamo bar jednu sliku koju je baš ona snimila sa svojim foto aparatom, vječno čekajući oko Orlanda i uz golubove. Odavno tamo Kaje više nema, a i golubovi u zadnje vrijeme rijetko tamo svrate. Dugo godina imala je svoju foto radnju „Lokrum“ na Prijekom, u ulici Petilovrijenci na broju 3. Iz svoje foto arhive vadi nekoliko fotki baš iz dana karnevala, nekih davnih maškara i veselica čeljadi. „Za viđet’ kako je to nekad bilo!“ kaže Kaja. Nekih od likova na slikama se sjeća, nekih i ne. Naravno, prepoznajemo na jednoj od njih legendarnog lika svih davnih karnevala i ultima, na bolničkom krevetu je vječno nasmijani i za kazin uvijek spremni Miho Martucci, koji je živio također na Prijekom, u Kovačkoj. Na toj slici je i znani Pajo Mitrović, a tu je, pomalo skriven, i naš legendarni brijač Čiki, Hrvoje Čikato. Pa do Čikija, za otkrit’ ostale. Ne ide ni kod njega sa sjećanjima. Nema druge, zovi jokera, Janka Dangubića! I tu ovaj put „tanka juha“ kako bi znao reć’ naš Ćile. Pa eto, ako se poznate i nekog znate s ovih slika, javite nam.
„Treba znati gubiti“
Ali priča s Jankom nikad nije bez cilja. Uvijek se on prisjeti nekog i nečeg, pa krenu sjećanja. O ultimu od karnevala u Gradskoj, koja je i dalje zatvorena. Pa o pripremama, pa o Njarnjas družini, pa o… o Zlatarskoj ulici iz koje još nismo krenuli dalje, te o Trubadurima i jednoj Kajinoj fotki. Na njoj su gospođa Hiba, majka glumca Izeta, i nećak joj Hamo Hajdarhodžić, prvi vokal Trubadura i otac Mara, koji evo konačno najavljuje obnovu pa i skoro otvaranje Gradske, kaže možda i do Uskrsa! A onda mi je, valjda pred ovo Valentinovo, Janko priznao kako je počeo pisati pjesme! On, nekadašnji sjajni boksač, još bolji košarkaš, odličan pjevač i zabavljač, uz puno drugih grupa i „visova“, bio je član i legendarnih „Orlandovih dječaka“ koji su odsvirali prvu „beat misu“ 6. travnja 1969. u Dominikanaca, te vječni ljubavni zanesenjak, krenuo u poete! Te, onako stidljivo, skoro „ispod stola“ da jednu od svojih pjesama. „Pjesma u prozi“ rekli bi književni kritičari. Nazvao je „Treba znati gubiti“ i evo, objavljujemo je ekskluzivno u ovom điru „Ulicama…“, u nadi da nam Janko neće zamjeriti;
„Ne mislim ništa značajno. Piši, javi, zovi telefonom – svejedno. Ideali – zablude i teret koji te lomi, a stalno gubiš. Da, gubiš. A gubitak je bitan. Stvarno vrlo važan. Da gubiš što više i što vrjednije. Ali, treba znati gubiti.
Volim gubiti, vjerujte volim, jer kad gubiš imaš makar jedan iskren i pošten osjećaj neimanja. To je divno. Izgubiti sve, a opet budala ima nadu koju nije izgubio. A onda kad je izgubi, onda je najljepše. To je stanje beznađa u kojemu je nada i izgubila nadu u svako nadanje. Tada bi želio da napišem pjesmu, naslikam sliku, pročitam i pregledam na što to liči. Znam, jedno na drugo. Bijeli list, bijelo platno. Onako bijelo kao što se bijeli moja duša dok nije znala gubiti i moje misli dok se nisu nadale gubitku. Svaki gubitak netko prisvaja, dobiva, ali… vjerujte, draže mi je stalno gubiti nego stalno dobivati, jer što više gubim, znam da sam mnogo imao, a velikog se imetka pribojavam.“
Eto, toliko od Janka pred Valentinovo, kojeg provedite veselo i zaljubljeno sa onima koje volite. Samo, pazite se, jer ako „pokušate razumno misliti o ljubavi, izgubiti će te razum!“ kaže stara francuska poslovica. Ali, kako su dani maškara i karnevala, kazina i veselja, neće će vam nitko na tom zamjeriti! Ionako razum nije na cijeni u ova naša vremena.