U sportskim krugovima odjeknula je vijest na ponos grada, ali i cijele Hrvatske – Marko Bijač europski je vaterpolist godine.
Odluka je ovo LEN-e, Europskog saveza plivačkih sportova, a prvi put u povijesti dodijeljena je na poziciji vratar. Time je Marko postao drugi naš vaterpolist koju je osvojio priznanje, nakon Miha Boškovića kojem je to uspjelo 2012. godine. Za DuList Marko nam je otkrio kako je do priznanja došlo, no ne u sportskom, već u malo drukčijem razgovoru, pa smo tako s našim uspješnim sportašem prošetali do Pelina, ‘komentirali’ suigrače, pa i – zaronili.
Nedavno su Vas iz LEN-e ‘okrunili’ titulom najboljeg europskog vaterpolista godine. Je li ovo, ili je pak svako novo priznanje najdraže?
Iskreno, priznanje je došlo potpuno nenadano. Da budem iskren, mislio sam da se već izabralo, nekako mi je ‘prošlo’! Kad čujem da je netko od vaterpolista dobio priznanje, čestitam pri prvom idućem susretu, veselim se za tu osobu. Nisam nekako očekivao da bih to mogao biti baš ja, ali sigurno mi je drago i jako sam ponosan. Kad bolje razmislim, i trebao je dobiti netko iz Hrvatske s obzirom na sve naše uspjehe prošle godine. Mislim da smo napravili odlične rezultate u 2017. i evo ovaj put sam bio ja, ali moglo je biti još mojih suigrača i bilo bi, zaista, jednako zasluženo.
Moraju izabrati jednoga…
No to je nagrada za cijeli tim. Stvarno je bilo njih nekoliko koji su i s VK Jug Co i s reprezentacijom cijelu godinu bili čudo, tako da… Ponavljam, drago mi je, ali sigurno ne bi bilo nezasluženo i da je netko iz Hrvatske ili iz Juga bio umjesto mene na tom mjestu.
Čini se kako je ‘ekipa iz Juga’ složnija nego drugi klubovi – ili je to dojam zato što ste nam tu, iz grada?
Možda je razlog tomu što smo svi dobri prijatelji. Moji najbolji prijatelji su baš ti ljudi, stvarno bez ikakve patetike mogu to reći. Ima nas mlađih i starijih, ali ‘tu smo negdje’. No bez obzira na godine mislim da smo dobro uklopljeni pa se ni ta razlika ne osjeti.
Kako izgleda jedan dan Marka Bijača?
Deset, deset i pol trening, pa do podne i pol, kava, kod mame na ručak – većinom (smijeh), odmor doma, onda eventualno ako imam neke obaveze. Evo, primjerice, sad bih morao učiti iako mi je to najveća muka. Radije bih još jedan dodatni trening svaki dan odradio… Ionako ne mogu ‘stajati s mirom’.
Studirate na Visokoj školi za sportski i turistički menadžment, Aspiri.
Odabrao sam sportski management i jako mi se sviđa taj smjer. Inače mi je odlično na Aspiri, mogu se sve dogovoriti s profesorima, izlaze mi u susret radi natjecanja i utakmica. Stvarno ne znam kako bih mogao polagati ispite srijedom ili subotom, radi treninga i svega. Ali ide, guram, pa ćemo vidjeti kako i što dalje.
Je li predaleko za razmišljati što nakon vaterpola?
Uf, jest (smijeh). Ima još godina i godina, nadam se. Nemam zapravo neku daljnju viziju, toliko mi se sve to čini nekako daleko. Iako, sigurno da je bolje imati neku rezervnu opciju, slagati život poslije vaterpola. No ostavit ću sebi još malo vremena. Opet to može biti vaterpolski – treninzi, edukacije, to je jedna od opcija. No još uvijek sam potpuno u bazenu, razmišljam o idućoj utakmici, idućem treningu. Doći će vrijeme kad bude blizu kraj karijere pa ću početi intenzivnije ‘slagati’ život. Vaterpolo je vrlo specifičan sport.
Dugo ste u vaterpolu, ali još duže u bazenu. Kako je izgledao onaj prvi trenutak?
Od 2002. recimo, otprilike, treniram vaterpolo. No da, prije toga sam – od šeste godine- bio na plivanju, dakle od 1997. godine sam u bazenu. Sve to dođe onako… Kao da je moralo biti tako. Kad sam trenirao plivanje oduvijek sam znao da ću preći na vaterpolo jer mi je otac u tome. Rekao mi je: ‘Idi na plivanje prvo, radi sebe, bit će ti kasnije lakše kad uhitiš stil i sve’. Poslušao sam i trenirao plivanje nekoliko godina. Više mi se nije dalo. Kad sam upisao vaterpolo, prvo sam bio igrač, onda sam na jednom treningu spontao stao na gol. I ostao do dan danas. Inače, dok sam trenirao plivanje pratio sam sve utakmice Juga, vaterpolo, znao sam da ću kad tad početi trenirati vaterpolo. Naravno da sam se tada nadao da ću biti kao ti seniori, što se tada činilo nedostižno. Uvijek mi je to bio san, cilj, postati vaterpolist. Na kraju sam eto, uspio.
Prvi uzori su bili…
Nisam puno ni razumio tad sve to, ali naravno navijao sam. Prvi uzor, prvi u seniorskom vaterpolu, bio je Frano Vićan, koji je tu bio tad prvi golman i nekako on mi je tad bio ne možda uzor, ali netko tko je bio na top razini, kad sam došao kao dijete od petnaestak godina trenirati sa seniorima. I on je tada bio nivo kojeg sam jednog dana želio dostići. To se jednog dana prenijelo i na reprezentaciju, na Josipa Pavića. Od svih ljudi koji su fantastični i s kojima sam se susreo kroz karijeru, njih dvojica su ljudi od kojih sam najviše naučio u bazenu. Maro Balić, moj trener, sigurno je broj jedan, ali u bazenu su uzor oni.
Zapravo i klub sam je uzor, svaki trening i utakmica?
Da, međusobno se definitivno motiviramo. Frano Vićan je jednom negdje izjavio kako meditira da bi se opustio. Koja je Vaša tajna? Kad nema bazena onda odem roniti, tako se opuštam. Na dah i s puškom. Volim to, to mi je broj jedan. Ronim svugdje gdje mi se čini da bi moglo biti nešto zanimljivo, a kad uhitim malo vremena zaletim se negdje s autom jer mi je to dosta lakše, dok izađem iz Gruža, smjestim se i tako dalje… Ovako mi je jednostavnije. A kad smo slobodni odem na Korčulu, tamo mi je baba. To su moje poste.
Vaša prva posta ipak je – Grad.
Rodio sam se u Gradu, u Marojice Kaboge, živjeli smo tu do možda mojih osam, devet godina. Išao sam u Getaldića! To djetinjstvo u Zidinama bilo je bezbrižno, čudesno. Ne znam ima li toga više, nemam dojam, jer sam zapravo vrlo malo stvarno u Gradu. Jednostavno ne stignem, eventualno malo zimi na kućice i to. Ima li te djece što se igraju po ulicama? Otkad znam za sebe sam ‘na ulici’, što se reče, od nabijanja lopte, do nogometa na Pelinama… Od malih nogu sam u igrama i igricama, trčanjima, ludovanjima, svaki sekund koji sam mogao biti vani sam bio vani, na ulici, s drugom djecom. Koliko god možda to zvuči glupo, mislim da ti takve stvari mogu pomoći kasnije u sportu. Naučiš i gubiti i pobjeđivati, poraz i pobjedu, pa na kraju krajeva i ‘prevarit’ protivnika u onom sportskom smislu, zafrknut’ ga. Po meni, najljepši dio djetinjstva kojeg možeš doživjeti su te stvari. Lagao bih kad bih rekao da toga nema u Gradu, ali čini se da je sve manje i manje. Nikad to nije bilo nikakvo divljaštvo, nikad buna od susjeda. Stavili bismo one male golove, još kad bi me mama pustila gore na Peline…