Heavy metal nikad nije bio glazba za široke narodne mase, i sigurno solidan dio društva promatra metalce sa podozrenjem i prijezirom. No, u najgorem slučaju je taj kontakt ograničen na prijeke poglede, odmahivanje rukom i poneku benignu psovku. Stoga je jednostavno nadrealno zamisliti kako je to biti metalac u zemlji u kojoj taj hobi može značiti smrtnu kaznu.
Prošli mjesec sam na jednom londonskom festivalu glazbenog dokumentarnog filma imao priliku pogledati ‘RocKabul’, priču o prvom i jedinom afganistanskom heavy metal bandu – ‘District Unknown’. Istina, bilo bi nepravedno tvrditi da su bili izloženi smrtnoj opasnosti zbog metala.
U toj državi svim ljubiteljima bilo kojeg drugog žanra ‘zapadnjačke’ glazbe (bilo da je to pop, hip-hop, blues ili techno) prijeti potpuno ista sudbina, stoga nije niti čudo da je najveći broj izbjeglica i migranata pristiglih ili na putu za Europu upravo iz Afganistana, vođeni nagonom za preživljavanje, bježeći iz zemlje u kojoj i najbezazleniji krivi pogled može doslovno značiti glavu u torbi (odvojenu od ostatka tijela).
District Unknown nastao je 2009. kao tinejdžerski projekt braće Qasema i Pedrama i njihovih rođaka Lemara i Qaisa. Imajući u posjedu nekoliko presnimljenih kazeta Metallice i Sepulture, uz rudimentarne instrumente skrpane od raznih dijelova, više su onako za svoju dušu svirali u svojem podrumu. No, njihov cijeli život se promijenio kad su upoznali australskog foto-reportera i glazbenika Travisa Bearda (ujedno tvorca i režisera ovog dokumentarca) koji ih je počeo učiti pravilnom sviranju. Jedna od početnih scena prikazuje i fantastičnu spoznaju da instrumente treba – naštimati! Upornim vježbanjem momci polako stasaju u prave glazbenike, no na putu do slave im se ispriječila jedna sitnica – svaki javni nastup za sobom vodi i potencijalnu zatvorsku ili smrtnu kaznu. Naravno, ukoliko neki nezadovoljnik ne odluči prije toga cijeli koncert dignuti u zrak. Stoga prvih godina nastupaju maskirani na tajnim lokacijama. Svakodnevne smrti civila inspiriraju ih za njihov najveći hit ‘Two Seconds After the Blast’.
Uskoro nakon toga pjevač Lemar izbjegne u Tursku, te band pronalazi novog frontmana, mladog buntovnika Yousefa. Uz podršku međunarodnih agencija koje su jedan mali dio silnih milijardi koje se slijevaju u Afganistan uspjele izdvojiti za kulturu, District Unknown uspješno nastupa na nekoliko lokalnih ‘festivala’, a najveći uspjeh postižu 2013. kada putuju u Indiju na međunarodni SAARC festival i spominju se u časopisu Rolling Stone. Iste godine nastupaju i pred prepunom dvoranom u Francuskom Kulturnom Centru u Kabulu.
Ohrabreni, odlučuju otići i na koncert u Yousufov rodni Mazar-e-Sharif. Nakon iznimno dugačke vožnje kamionom preko snježnih vrhova skučenim cestama, tamo uspijevaju održati pola koncerta ispod kamionske tende za više stotina zainteresiranih (i potpuno šokiranih) lokalaca. No, na koncertu Yousufa hapsi lokalna vojska, i zadržava ga u zatvoru nekoliko mjeseci. To je ujedno bilo i hladno osviještenje i povratak u stvarnost. Ubrzo nakon toga, bombaš samoubojica se raznosi u Francuskom Kulturnom Centru za vrijeme jedne ‘zapadnjačke’ predstave, a ekipa shvaća da je normalan život u Afganistanu nemoguć.
Dokumentarac je, osim naglaska na band, prepun do sada neprikazanih snimaka Kabula i ostatka srušene, spržene i uništene države, koja postaje još depresivnija kada je pokrije metar snijega.
Lemar se iz Turske preselio u Australiju, Qais, Qasem i Pedram žive u SAD- u, a Yousef u Engleskoj, te je on i bio počasni gost projekcije. U Newcastleu je završio studij računarstva, a na pitanje što ga je navelo da bude pjevač metal banda odgovorio je: ‘Bio sam mlad i lud. Danas, sa ovom pameti to sigurno ne bih ponovio’. District Unknown izdali su jedan album: ‘Anatomy of a 24 Hour Lifetime’ i još uvijek se povremeno skupe za pokoju svirku.
Foto: rockabul.com