Liburnija, jedan od posljednjih simbola romantičnih starih plovidbi duž obale, u petak je posljednji put prošla pokraj Dubrovnika. Ljubav između ovog broda i stanovnika grada traje već desetljećima, a posebno značenje za Dubrovnik ova kraljica ‘Plave magistrale’, nedavno ukinute dužobalne linije, imala je u ratu, kada je ovaj stari trajekt predvodio konvoj Libertas II, nakon I. konvoja kojeg je predvodio brod Slavija.
Čak je početni šok o ukidanju Plave magistrale bio ‘lako prijeđen’, no kad se saznala sudbina Liburnije, mnogi nisu uspjeli suspregnuti svoju tugu. Liburnija je u petak u ranim jutarnjim satima prošla pokraj grada posljednji put na putu za rezalište. Isplovila je tako sa svog posljednjeg, ‘mrtvog’ veza u Malom Lošinju u tursko rezalište Aliaga, gdje je prodana za 450 tisuća dolara turskoj brodarskoj kompaniji. I tako se najpoznatiji brod Jadrolinijine bijele flote nakon pola stoljeća upućuje na svoj posljednji odlazak, a za kormilom će biti kapetan Sandro Rundić. On je preuzeo kormilo od kapetana Zdenka Radića, posljednjeg koji je vozio Liburniju na njezinim ‘standardnim rutama’. Kapetan Radić, inače Riječanin, u razgovoru za DuList kazao je kako jednostavno ‘nije imao srca za odvesti je u rezalište’ i zato se protekli ponedjeljak iskrcao s nje. A za DuList podijelio je i zanimljive crtice iz života Liburnije u proteklih deset godina, koliko je bio za njenim kormilom. A bilo je dosta toga za ispričati…
– Tamo negdje 1995. godine konačno sam prešao na dužobalnu prugu i tu sam odradio, s prekidima od godišnjih odmora, nekih desetak godina. Tada iz Rijeke, Raba, Zadra, Šibenika, Splita za Stari Grad, Korčula, Mljet, Dubrovnik… Sva ta divna mjesta naše obale. Pa onda ‘preko’, za Bari. Zanimljive su bile te vožnje, dok nije bilo ovih svakakvih shopping centara, ljudi su masovno odlazili, najviše iz vaše županije, s Liburnijom preko u kupovinu. A brod bi dva puta tjedno bio krcat. Kako je to bila lijepa slika! Oduševljavalo me, fasciniralo… Danas sve to jenjava, nema više potreba za kupovinom negdje van grada – kaže kapetan Radić. Kakav je bio život dužobalnog pomorca, pitamo kapetana?
– Divan, prekrasan! Baš je lijepo bilo ploviti na ovakav način. Znate, to je poseban izazov, svakih par sati pristajete u neku od luka. Ukrcaj, iskrcaj putnika i vozila, nekad se vozila i refuzo roba u brodskoj garaži – kaže kapetan, koji je s redovitim putnicima bio gotovo ‘na ti’, jer kaže, mnoštvo se ljudi upozna na brodu.
– Bila je popularna jedna ‘baba Ana’, koja je redovito odlazila prodavati svoje proizvode iz Splita u Korčulu. Znali smo ju i vozila se ‘mukte’. To je bila naša baka i svi smo je ‘puštali’, ona je jednostavno bila dio broda, dio posade – smije se kapetan.
– Za mladog čovjeka to se da izdržati, a sad kad sam ušao u neku godinu, ne znam kako bih tome odolijevao. Jer morate i spavati na brodu, pa imate kanale, Pašmanski kanal znači biti na mostu u ponoć i tako… Sve smo to odrađivali bez ikakvih problema, bez ikakvih ‘tlakova’, što se kaže. Možda su stoga i stavljali mlađe ljude na taj dio posla, a danas ne znam kako bi to izgledalo. Možda bih morao tako raditi, ali malo nervoznije – smije se kapetan, te se prisjeća i još jedne velike anegdote na koju je kaže, ponosan.
– Prije nekoliko godina, 2011. spasili smo mladića od 16 godina, koji se ukrcao u Dubrovniku s majkom. Inače su bili iz Australije, ali naši ljudi, tj. iz BiH. U Korčuli mu je pozlilo, doživio je kolaps, a vratio sam se natrag, već uzbunio Split i helikopter, pa smo procijenili da mi je bolje da se vratimo brodom u Korčulu, što smo i napravili, te je momak sretno odvezen. Moram reći da me i tu jedna stvar oduševila – nitko od putnika nije protestirao, grintao, žalio se da ćemo zakasniti. Vidjeli su o čemu se radi i nisu ništa komentirali, samo su se kasnije raspitivali kako je mladić, koji je srećom, bio dobro! To su bila ljepša vremena – kaže kapetan i dodaje:
– Sve što je Liburnija doživjela ne može se prenijeti ukratko. Nema koga Liburnija nije ukrcala! Od reprezentacija, slavlja na brodu, mnoštva stranaca, tko bi sve pobrojao… – kaže. A more?
– More uvijek ostavi traga na čovjeku, ostavlja brazde, kao što valovi ostavljaju brazde po moru… Bore, morske bore, sol, jod i sunce – kaže kapetan, kojeg još pet godina dijeli od ‘penzije’.
– Još sam u funkciji, stalni sam zaposlenik Jadrolinije, a sad sam na slobodnim danima. Čekam ukrcaj na brod Zadar na liniji Zadar – Ancona – kaže kapetan za kraj, uz veliki pozdrav gradu u kojem je toliko puta pristao s voljenom mu Liburnijom.
Život broda
M/T Liburnija ima kapacitet 671 osoba i 93 vozila, 73 kabine sa 182 kreveta. Sadrži još i restoran sa 192 mjesta, avio bar sa 50 mjesta, bar sa 44 mjesta i salon sa 91 mjestom. Izgrađen je 1965. u Nizozemskoj za Jadroliniju, za koju plovi do posljednjeg trenutka. U svojoj povijesti Liburnija samo je jedanput napustila Jadran, 1971. godine, kada je u Srednjoj i Južnoj Americi služila kao ploveća izložba jugoslavenskog gospodarstva.
Foto: Milan Jurjević